Akademik Goran Tribuson s opusom od četrdesetak knjiga jedan je od najčitanijih hrvatskih pisaca. Ovogodišnji je dobitnik Nagrade grada Zagreba, uz obrazloženje da je i popularan i kvalitetan pisac te scenarist serije “Odmori se, zaslužio si” u kojoj je odlično dočarao duh Zagreba.
– Jako mi je laskava ova pohvala premda je mogla proizaći iz usta nekoga koji ništa nije pročitao od svega toga jer je vrlo općenita. Rodom sam Bjelovarčanin, ali se zbog pedeset i više godina koliko sam u Zagrebu osjećam i Zagrepčaninom. Volim Zagreb podjednako koliko i rodni Bjelovar. Čudi me da nije spomenut roman “Otac od bronce” jer shvaćam da sam nagradu dobio za taj roman, a ne za, kako se to patetično kaže, cjelokupno životno djelo.
Mislite li da je serija “Odmori se, zaslužio si” vrhunac vašega televizijskog posla?
Toliko sam malo radio za televiziju da je to i vrhunac i pad. Nešto se dogodilo s tom serijom da je postala prepoznatljiva. Mnogi su mi prilazili i govorili, imam kod kuće takvog istog oca, istu takvu majku ili iste takve bitange od djece koje su i s četrdeset godina još kod kuće. Svi su se u tome mogli prepoznati i to je držalo ovu seriju. Ona je mogla ići još nekoliko sezona, ali jedna je glumica odustala i serija je propala. A imao sam gotovih još šest nastavaka.
Jeste li imali Gregurevića u glavi kada ste pisali scenarij?
Ne samo Gregurevića nego i Veru Zimu, Gorana Navojca, Doru Fišter, Igora Mešina... Tu je najveću evoluciju doživio pokojni genijalni komičar Predrag Vušović. U “Crnoj guji” ima situacija u kojoj Blackadder kaže Baldricku, koji je bedak: “Baldrick, tebi su čak i Shakespeareove komedije smiješne.” Zbilja se ne možete smijati Shakespeareovim komedijama. A da mi ne zamjere Dubrovčani, Pređo je znao igrati Držića da bude smiješan. Strašno sam volio Pređu i, ako sam na nekoga mislio kada sam pisao taj scenarij, najviše sam mislio na njega. On je toj priči davao neki ton komedije apsurda, sve što je napravio bilo je gotovo paranormalno.
Jeste li pisali komedije za kazalište?
Nikada. Damir Lončar iz Komedije htio je od mene naručiti komediju, a ja sam mu rekao: “Kako ću vam napisati komediju za kazalište kada sam posljednji put u kazalištu bio sa školom na ‘Glembajevima’?” Kazalište malo pratim iako sam pratio Zuppin ITD u studentskim danima. Ali veze mene i kazališta naprasno je puknula. To vam je ono kada neki dečki odu za Rolling Stonesima, a neki za Beatlesima. A ja sam otišao za filmom. Filmu sam bio manijakalno privržen. Moja je generacija pratila Kinoteku. Utorkom i četvrtkom gledali smo cikluse Murnaua ili Pabsta i to sa sviješću da ih možda više nikada nećemo vidjeti jer nije bilo videorekordera. A sada na stiku ili na eksternom disku mogu nafilati cijeli klasični njemački film.
Dobili ste dvije Zlatne arene za scenarij?
Da. Jednu za “Crvenu prašinu” zajedno sa Zrinkom Ogrestom.
Jeste li išli s tim filmom na festival u Veneciji?
Bilo bi preluksuzno da na takav festival ide koscenarist. Idu redatelj i producent. Scenarist je nešto jako nevažno na filmu. Vi pišete rutinski za redatelja, ono što on hoće jer je film njegovo djelo. On će vam vraćati scenarije dok ne dođete do one faze koja njemu odgovara, a i to će možda nestati. Kada sam gledao “Crvenu prašinu”, nazirao sam ostatke mog prvog rukopisa. Scenaristi su na filmu nešto važniji od maskera i šminkera. Scenarist je samo pomoćni radnik. Na televiziji je drugačije. Ne sjećam se da nam je ikada netko prigovorio za serijal “Odmori se, zaslužio si”. Tu i tamo su molili da bude manje psovki, što mi nismo prihvatili.
Vaša se filmografija sabila u tri godine?
Tako se zbilo. Moja filmografija se odnosi na scenarije, a njih ne držim nečim važnim, osim TV scenarija. Tu smo uvijek bili potpisani moja sestra Snježana i ja, ali svatko je radio svoje. Nije bilo ni sekunde zajedničkog rada. Ne vjerujem u rad u dvoje. Iljf i Petrov su jedini primjer takvog rada, a njih i ne volim iako sam pročitao “Dvanaest stolica” i “Zlatno tele”. To mi je dosadno kao tip humora. Meni je Gogolj jako duhovit. Kada je riječ o komici, mnoge stvari nisam razumio, a mnoge sam stvari strašno volio, npr. “Seinfelda”. Volio sam i “Mućke”, koje su nama bliže. Mislim da bi se i kod nas mogla raditi komična serija o fušerima ili, kako bi to pokojni Bregeš, tonac na televiziji rekao, šroterima.
Vaš roman “Otac od bronce” lani je dobio dvije nagrade koje ste trebali primiti isti dan?
I u isti sat. Nedostajala mi je samo mogućnost bilokacije. Mislim da je velečasni Sudac tvrdio da je jednom istovremeno bio u New Yorku i još negdje. On je imao tu mogućnost, a kako ja nisam posvećeno lice, nisam to mogao. Jako sam volio Galovića, na kojem sam i diplomirao, i to posebno njegove dvije fantastične pripovijetke iako nisam bio poklonik njegove kajkavske poezije. A Gjalski je za mene ništa manje vrijedan od Turgenjeva, a mnogo bliži od Turgenjeva. Kod “Gjalskog” sam stigao Pavličića, koji je vodio jedno vrijeme i imao tri te nagrade. Rekao sam mu da je dobio tri nagrade Gjalski, ali da ima sto knjiga, a da ja imam puno manje knjiga...
Na dodjeli u Zaboku spomenuli ste i sapunicu u kontekstu “Oca od bronce”?
U tom romanu ima elemenata sapunice. Naravno, ja sam pokušao napisati sapunicu na seriozniji način. Kao što sam u “Ruskom ruletu” pokušavao pisati na način Zagorke, ali na nešto malo višem intelektualnom nivou. A kada opet čitam “Ruski rulet”, vidim da taj nivo nije bio nešto viši od Zagorke, a možda je bio i niži. U “Ocu od bronce” postoji mnoštvo događaja. To nije 500 stranica unutarnjeg monologa. To je roman o ocu. Često gledam filmove o ocu i čitam knjige o ocu, vjerojatno zato što nisam dobro upoznao oca. Kada je umro, imao je 77 godina, a ja više od pedeset. Ali između sebe i mene i sebe i okoline uvijek je ostavljao visoke zidove. Nikada se nismo mogli razumjeti. Majka je bila apsolutno čitljiva i razumljiva i s njom sam imao prisan odnos, a otac mi je ostao kao nešto strano. S vremenom sam sve više shvaćao da je i taj suzdržani otac imao velik utjecaj na mene i da možda ja i nisam Danielli, nego čisti, nepatvoreni Glembay.
Lik iz romana je rođen 1948. godine kao i vi?
Kao gotovo svi moji likovi. I Banić je rođen 1948. Uvijek mi se činilo da je to generacija koju mogu razumjeti bez obzira na to što nije uvijek imala interese koje sam imao ja. Meni je sada teško razumjeti mlade. Nikada se ne bih usudio pisati knjigu o mladima. Uvijek sam se trudio da budem što autentičniji, a sada sam se dotjerao do toga da gotovo ništa ne mogu napisati bez provjera. Imam osjećaj kao da mi imaginacija odlazi kvragu i nju zamjenjuje realistička dokumentacija. Sada sam se utopio u priči koja se događa na kruzeru na Dunavu u vrijeme Anschlussa. I stalno kopam po knjigama kao što su to “Hitlerova čudovišta”.
Nacizam vam je česta tema?
Da, i u “Stieglerovim spisima”. Nacizam je strašno zanimljiv, pogotovo njegova mračna strana o kojoj piše Kurlander, o paraznanostima koje je Hitler podupirao, magičarima...
U “Ocu od bronce” imate lik kipara koji je autor skulpture prvoborca, ali se ‘prešaltao’ devedesetih i ne smeta mu uništenje skulpture?
Strašno sam se bojao da se taj roman ne čita kao roman o Bjelovaru i da se tog autora kipa ne poistovjeti s Vojinom Bakićem. Vojin Bakić je bio Srbin i veliki hrvatski avangardni kipar. Njegove su skulpture prošle najstrašniju golgotu. Dizali su ih dinamitom u zrak. U cijeloj je Jugoslaviji stradalo šest tisuća spomenika iz Drugoga svjetskog rata. Uništene su spomen-ploče koje nemaju umjetničku vrijednost, ali i strašno puno umjetničkih radova kakve su radili Bakić i Džamonja. Kada sam radio Hrvatski leksikon, dobili smo pismo od prononsiranoga hrvatskog nacionaliste koji nam zamjera da smo u Leksikon stavili tipove kao što su Džamonja, Dedić i Nedeljko Dragić. Nisam znao, a ni sada ne znam je li Dragić Srbin ili nije. A kako zamisliti hrvatsku kulturu bez Džamonje, Dedića i Dragića?
Kako su čitatelji reagirali na “Oca od bronce”?
Izašla su dva izdanja. U zagrebačkim su se knjižnicama radile predbilježbe za posudbu. Za tu sam knjigu dobio tri nagrade. Kada me Akademija kandidirala za Nagradu grada Zagreba, kandidirali su me za taj roman.
Nikome nije zasmetala crvena petokraka na naslovnici knjige?
Prije bi mu onda zasmetao cijeli smisao knjige. Kada smo u Europi tražili legitimaciju, pitalo se jeste li vi nasljednici NDH ili nasljednici hrvatskih partizana. Onda smo u Ustavu spomenuli tradiciju hrvatske državotvorne ideje i napisali da slijedimo odluke ZAVNOH-a. Neki političari tvrde da se u Ustavu ne spominje antifašizam, kao da je ZAVNOH fašističko vijeće. Optirali smo za ZAVNOH, a onda se stvorila ružna okolnost da je samo mrtav partizan dobar partizan. Kao u vesternu gdje je samo mrtav Indijanac dobar Indijanac. Netko iz SDP-a je predlagao da bi Hrvatski sabor mogao biti pokrovitelj Bitke na Sutjesci gdje je stradala gotovo cijela dalmatinska brigada, nekih tri tisuće ljudi. Pa su rekli da je to u inozemstvu, kao da je Bleiburg u tuzemstvu. Ne zalažem se nizašto od svega toga, ali sam se trudio napisati da nije samo mrtav partizan dobar partizan. Ako se traži moj obiteljski pedigre u smislu partizanštine i ustaštva, u široj obitelji imam i partizane i ustaše i one koji su stradali na Golom otoku. Svaki Hrvat ima familiju u kojoj su članovi bili na svim mogućim stranama.
Vi ste dio života radili kao propagandist, a zapravo ste cijeli život bili zaposleni?
Kao i većina hrvatskih pisaca. Odmah sam shvatio da ne mogu imati ženu, djecu i živjeti od jedne knjige svake dvije godine. Tako sam neprekidno bio u radnom odnosu. I dandanas imam osjećaj da su moje knjige dvadeset, trideset posto lošije jer se nisam predao samo njima. Taj je posao bio u Vjesnikovoj agenciji za marketing, na Cvjetnom trgu, u kući u kojoj je Dežman bio urednik, a Lunaček novinar, kao i Zagorka, i u kojoj je navodno rođen Vidrić. Tu su kuću uništili. Radio sam na propagandi knjige dok god se to moglo raditi. Onda sam čak lektorirao parte, što zvuči kao nezahvalna funkcija, ali pisac puno toga može doznati iz parti.
Imali ste i novinarsku karijeru u Studentskom listu?
Tamo sam kratko bio filmski kritičar i to ne bih volio spominjati jer sam pisao grozne, hermetične kritike. Onda smo svi bili očišćeni 1971. Ali bio sam u dopisništvu Borbe dva mjeseca. Tamo sam napravio relikt druge vrste. Napisao sam vijest koja je bila lažna jer sam otišao sa sjednice prerano. Kvorum se raspao i nije se odlučilo ono što sam na napisao da se odlučilo i to Partiji nije bilo drago.
Jeste li potpisivali peticije?
Danas su peticije nevažne kao i literatura. Nitko se ne osvrće na peticije ni na romane. Pitate me je li nekome zasmetala zvijezda na omotu knjige. Pa ona je jedino mogla zasmetati jer se vidi, a ono što treba pročitati se ne vidi. Nije to naročito provokativna knjiga, ali ima tu stvari koje su malo odmaknute od koncepta kakav danas većina koristi.
Vi ste za zbirku pripovijedaka “Zvijezda kabarea” dobili Krležinu nagradu. Hoćete li još pisati na tragu tih pripovijedaka?
Sada bih vam kao i ovi iz stožera rekao hvala na pitanju. Te knjige dugo nema u knjižarama i urednik Maljković iz Mozaika knjiga rekao mi je da misli pokrenuti biblioteku s knjigama koje se više ne mogu naći i da bi uzeo “Zvijezdu kabarea”. Rekao sam ok. U toj su knjizi tri velike i tri male pripovijetke. Rekao sam mu da bih nadopisao jednu veliku i jednu malu pripovijetku. A ta velika je ona koja se događa na kruzeru na Dunavu na kojem jedan židovski producent koji je u Njemačkoj radio na filmovima o vampirima bježi u Austriju pred nacistima. Misli da je to što su austrijski nacisti još u zatvoru sigurnost za njega, a ne zna da je već dogovoren Anschluss. Ali zapeo sam na tom tekstu. Godinu i pol dana nisam ga uspio napisati. “Otac od bronce” je na mene razorno djelovao. Osjećam se kao netko tko diže utege, dignuo je previše i dobio bruh. Stalno mislim da je ta knjiga bila preambiciozna za mene.
A kako stojite s prijevodima?
Nisam nikada nigdje nikoga navlačio za rukav. “Povijest pornografije” prevedena je na talijanski, slovenski, slovački. Nekoliko Banića prevedeno je na nizozemski. “Potonulo groblje” izašlo je u Parizu, a objavili su ga i Arapi. Prevedeno je dvadesetak knjiga.
Mislite li da bi tu trebala pomoći država. Film ima HAVC?
To je Hribarovo djelo, ali mislim da se sustavno radi na tome da se to uništi.
Slovenija ima Agenciju za knjigu. Bismo li mi trebali imati tako nešto?
Ako netko u Frankfurt povede te mlade pisce, ne znam je li to neka velika korist. Ja sam čovjek od sedamdeset dvije godine. Ne sanjam više o budućnosti.
Ali bili ste i fakovac?
Ma slučajno. Zvali su me, bili su mi simpatični. Cijela ta akcija javnog čitanja bila je sjajna. Vodali su me po Motovunu, Osijeku. Bila je to čudna publika koja se smijala kada je nešto bilo smiješno i valjda plakala kada je nešto bilo tužno. To je bio proplamsaj interesa za literaturu, ali sve kod nas kratko traje. Mi smo zemlja tihih zgarišta.
Idete li još na koncerte Rolling Stonesa?
Posljednji put kada sam bio pao sam u blato. U Spielbergu je bilo blato do gležnja. Tamo je bilo inkasirano 100 milijuna dolara, a oni nisu mogli ukloniti to blato. Bio sam ljut na organizatora, Rolling Stonese, na blato. Onda me to prošlo. Nadam se da ću još jednom vidjeti Rolling Stonese. Ali ljudi će misliti da sam fah idiot kada se stalno spominju Rolling Stonesi. A ja slušam i jazz i klasiku, druge rokere, zabavnu glazbu. Evo ploče fenomenalnog džezera Anouara Brahema. Ili izvrsnog jazz pijanista Keitha Jarretta. Pa Ravelov Koncert u G-duru, prekrasna glazba koju možete čuti u filmu “Biutiful” Inarritua. Imam tisuće ploča i CD-a. Rolling Stonese sam vidio osam, devet puta. Strašno bih želio vidjeti Toma Waitsa, kojeg je nemoguće vidjeti. Stalno govorim svojoj djeci, povest će vas tata, samo da se negdje pojavi u Europi. Cavea strašno volim. I Springsteena. Bob Dylan sprema novu ploču. Njega sam gledao desetak puta. Strašno puno toga volim, a onda napišu da sam najveći fan Rolling Stonesa. Jednom me Dancing Bear pozvao na koncert Stonesa i tamo sam se upoznao s njima, na Velesajmu u ruskom paviljonu na petominutnom druženju. Nisam se uspio rukovati s Charliejem Wattsom, a on mi je najsimpatičniji.
Znači nećete prestati odlaziti na koncerte usprkos COVID-19?
Rolling Stonesi su vječni, a COVID nije. COVID-19 će trajati koju sezonu, a onda će vjerojatno doći cjepivo.
Jeste li bili sretni kada je Dylan dobio Nobela za književnost?
Mislim da je to zasluženo. Čitao sam i njegove “Kronike”, koje su napisane briljantno. Dylan je institucija. Šezdeset je godina na sceni. Smislio je more idioma. Uvijek je bilo nešto važno u što su svi gledali. Za Toma Waitsa kažu da je možda jedini čovjek koji je postao glazbenik bez ikakvog Dylanova utjecaja. I meni je Dylan najvažniji, važniji od Rolling Stonesa. Imam sve njegove vinile, CD-e, pa monovinile i stereovinile. Ne smijem pred ženom ni reći.
Slaba ti je logika, druže Gorane. Pod tom tvojom crvenom zvezdom petokrakom "oslobođeni" su i Zagreb 45, i Vukovar 91. I to hrvatski narod nikadsa neće zaboraviti. Ni oprostiti. Uprkos tvojoj nakaradnoj logici, vrli akademiče.