Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 14
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
kratka priča

Mi

02.08.2021.
u 14:14

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.

Čim sam joj zabila šestar u šaku, znala sam da ću opet ja biti kriva. Čitav se razred okupio oko nas, te glupe njuške zvjerale su, nesposobne da učine išta drugo nego da tako besmisleno stoje u gomili, ovo je nadmašilo sve njihove teme i dominantne probleme, a Mihaela se probila kao da ima koplje u bubregu i uz vrisak, uglavnom po navici, odjurila u zahod. Mia je naravno ustala i pošla za njom, ta nosačica šlajera, dobacivši kad je stigla s druge strane kordona: „Is’s koja ludara!“

Gospođa Kovaček, psihologinja, majčina je prijateljica pa se sva unervozi kad me vidi, jer nema puno prijateljica, baš kao ni mama, a s druge strane zna da će ravnatelj i roditelji navaliti. Mislim da me želi shvatiti i pomoći mi, ali zbog toga mi nije lakše. Kaže kako sam je ubola između palca i kažiprsta, kao da je zapravo i nisam htjela pogoditi i ja kimnem. Ne pita me zašto sam to učinila, ali nekako naokolo uspije postići da se očekuje da ja to kažem. U tome je dobra, čak i kad samo šuti pa kažem istinu.

Mia i Mihaela, koje sjede u klupi ispred moje, ponašaju se kao da im je deset, a ne šesnaest. U posljednje vrijeme po bilježnicama crtaju dečke, napišu njihova imena i onda ih bodu šestarima, svaki put kad su na njih ljute ili se prave da su ljute ili kad dečki ne reagiraju na njih. Tako je bilo i ovaj put. Samo što je Mihaela nacrtala novog dečka.

„Jesi vidjela kog je Mi nacrtala?“ pitala je Mia.

Tako su zvale jedna drugu, Mi, kao da i ne postoje osim kao množina, zrcalne, iako nisam sigurna da su o tome razmišljale. Šutjela sam, listajući katalog s tetovažama koji mi je posudio susjed, što ih je sigurno zasmetalo, jer sam zbog toga pod već nekoliko odmora odjednom bila svima zanimljiva. „Majka Gundića.“ Majk je bio Mirko, i već godinama nije mi izlazio iz glave.

„Tri, četiri, sad“, zahihotale su se i počele ih bosti. Ja sam gledala katalog, jer sam ga poslije škole morala vratiti i reći susjedu za što sam se odlučila.

Osim iz daljine, Majka nisam viđala godinama i bilo mi je lakše. Nikad nisam išla na njegovu stranu ulice, uvijek na suprotnu, makar zbog toga morala ići dužim putem. Bilo mi je deset godina i više mi se odjednom nije dalo živjeti. Majka se tad sprijateljila s gospođom Kovaček i ja sam nerijetko morala sjediti s njima za kavom, barem neko vrijeme. Mama bi ponekad rekla nešto o meni i njemu što bi završilo barem suzama, a ponekad i svađom.

„To je posve normalno“, čula sam kako je jednom rekla Kovačekova, ali ne znam je li se to ticalo majke ili mene.

Vidjela sam ga na upisu u srednju školu, i sve mi se vratilo. Nisam ga mogla prestati gledati i ostajala sam bez zraka. Sjećanja su praskala, vidjela sam mjesto na ulici gdje sam ga onaj dan vidjela kad je našao bocu u travi i nestao iza nekoliko kuća, prije nego je bilo tko došao. Ne znam zašto, jer tad još to nisam razumjela, ali željela sam potrčati za njime i reći svima: a ova boca? No samo sam stajala, nijema i uplakana, dok je majka molila jednog čovjeka da me odvede kući. Rekla sam mami da izađemo iz škole, da ne mogu disati, što je bespogovorno učinila.

„Moraš nastaviti sa životom. Ne možeš ga dovijeka izbjegavati“, govorila mi je kod kuće. Išlo mi je na živce što su ti klišeji imali smisla, ali ja nisam željela nastaviti sa životom. Željela sam se vratiti u onaj dan. Uzeti bicikl i provozati se ulicom. Samo otići malo dalje i čekati.

„Jedina je mogućnost da te upišemo u neki drugi grad.“

To nije dolazilo u obzir, majka je to znala. Morala sam biti ovdje, uz njega. Osim toga, nikad ne bih sjela u autobus.

Mia je uzela Mihaelinu bilježnicu, podigla je u zrak i rekla: „Sviđa li ti se ovakav?“ Lik je bio posve izbušen, jedva da se vidio, ali nije me bilo briga za te njihove glupe igre. Napravila sam grimasu i vratila pogled na katalog, što ih je razljutilo. Mihaela je zgrabila moju pernicu i cerekala se.

„Vrati mi je!“

„Znamo koga tu unutra skrivaš“, povlačila je zatvarač neprestano se smijuljeći.

Skočila sam brže nego što je očekivala, preko klupe, zgrabivši je za zglob. Povukla sam ga dolje, tako da se presavila i prestala se smijati. Vidjela sam da ju je strah.

„S tobom se čovjek ne može ni našaliti“, rekla je dok je bespogovorno pustila da uzmem pernicu.

Sjela sam, stavivši pernicu pred sebe.

„Ja joj ne bih dala da to prođe samo tako“, pumpala ju je Mia. „Svi znaju da je luda.“

Bilo je to negdje pred kraj prvog polugodišta, prije božićnih praznika, kad me je Majk pričekao vani. Svi su gledali u nas, posebno djevojke kojima se dopadao, među kojima i dvije Mi.

„Mogu li te otpratiti dio puta?“ pitao me.

Prošla sam pored njega, kad je viknuo: „Dobro, što sam ti učinio?“

Zastala sam na tren, zbog Božića sam bila još osjetljivija i on me dostigao. Željela sam mu reći toliko toga. Da ga mrzim i želim mu da umre i da prije nego umre živi kao ja. Hodali smo bez riječi, čekala sam da uđemo u našu ulicu, tamo više neće biti nikog pa da mu kod lipa sve istresem. No, on je počeo govoriti prvi.

„Izbjegavaš me šest godina, ali što misliš kako je bilo meni? Odjednom se sve promijenilo, a nisi mi htjela reći zašto?“

„Sjećaš li se boce?“

Majk dugo ne odgovori, ali naučila sam se čekati.

„Kad se autobus zaustavio u grabi, ugledao sam tu bocu. Instinktivno sam je pokupio…“

„Sakrio si je, namjerno!“

„Da, želio sam ga spasiti. Ali ta boca nije bila njegova, to je bilo glupo dječje razmišljanje. Slučajno je bila u grabi. Tad još uostalom nisam znao…“, zašuti, spustivši pogled.

„Nisi znao.“

„Sve bih dao da se to nije dogodilo.“

„I ne bi se dogodilo da nije bio pijan.“

„Ja ne pijem, ako ti to nešto znači.“

„Ja pijem, ako tebi to nešto znači“, pravila sam se važna. Tako nešto rekle bi obje Mi.

Majk je uzdahnuo, i bilo je neke težine u tome.

„Nedostaju mi naša druženja. Uvijek sam mislio da ćemo mi… Da ćemo odrasti zajedno.“

„Prerano sam morala odrasti, što da ti kažem.“

On odmahne rukom, zatrese glavom gledajući u tlo dok su mu kovrče uokvirivale lice i pomislim kako je lijep. Kao i nekad, kad ništa osim nas dvoje nije postojalo, od jutra do mraka, po dvorištima i vrtovima punim paradajza, cvijeća i suncokreta njegove bake, u džunglama kukuruza i Južnim morima pšenice. Bio je moj Mowgli, moj Petar Pan, moj Aslan. Moj Miki, a ne Majk.

Čitav su se sat njih dvije došaptavale, okretale prema meni, dobacivale papiriće s porukama koje sam ignorirala. Pod odmorom su ostale sjediti, kao i ja. Mihaela je uzela šestar i okrenula se prema meni.

„Hajde, daj, otvori samo malo da vidimo tatičinu sliku“, rekla je.

„To je baš perverzno, rajcati se tako na starog“, uključila se Mia.

Pokušavala sam ostati mirna, znala sam da se žele osvetiti se za ono od prethodnog odmora pa izigravati žrtve. Jednom su mi doma nosile zadaću, mislim da ih je samo zanimalo da vide moju sobu, očekivale su valjda oltar ili što, a u školi su govorile da su nešto slično i vidjele. Da mi je soba puna tatinih slika i svijeća koje gore, hrpu takvih gluposti koje su vidjele na televiziji.

„Daj da ga malo vidimo. Sigurna sam da će mu se svidjeti da ga malo izbušimo.“

Posegnula je za pernicom, reći će da ju je samo htjela malo pomaknuti da ne padne, što će Mia potvrditi, a ja sam uzela svoj šestar, bila sam mirna i fokusirana kao rijetko kad, pričekala sam da joj se ruka spusti na pernicu i zamahnula. Kako su se samo iznenadile!

Ljeto je i zemlja je toliko suha i ispucana da tumaramo poljima praveći se da smo u pustinji ili na Mjesecu. Kad nam njegova baka priključi crijevo da zalijemo vrt, prskamo se, preskačemo vodu i na kraju smo potpuno mokri. Uvečer, njegov otac zapali vatru i pečemo kukuruz, oponašamo hukanje sove i izmišljamo jezive priče. On kaže kako smo sretni što imamo jedno drugo, kao u kakvom filmu. Tako se i osjećamo, kao da smo u filmu. Jednom, u vrtu, nakon što smo odgledali dio filma, a baka nas potjerala na zrak, igramo se da je on Rhett Butler, a ja Scarlett O’Hara. Poljubimo se na brzinu, zatvorenih očiju i napućenih usana pa se razmaknemo i brišemo ih, ali ne govorimo “fuj” ili nešto. Zatim sjedamo na bicikle i vozimo se gore-dolje čekajući što će se dogoditi, ali ne dogodi se ništa. Tek tu i tamo prođe neki auto pa mu mašemo i pamtimo registarske oznake, tko će više.

To jutro idem k njemu, kao i svaki dan, već ćemo nešto raditi. Malo gledamo crtiće pa se dosađujemo na dvorištu, a onda moj otac prođe na traktoru, trubi nam i maše i mi pojurimo po bicikle, utrkivat ćemo se i opet ga pobijediti. Jurimo uskom stazom uz kuće, jedno iza drugoga, topli zrak miluje mi lice i već ga vidimo u daljini, crveni traktor i očevu mornarsku majicu.

Zagledam se dolje, kako bih što jače gazila i dostigla Mikija pa ne vidim autobus koji nailazi, to je njegov otac, ponekad bi tim velikim strojem kojim je većinu vremena prevozio učenike došao kući na gablec ili dulju pauzu, samo čujem udarac i kad dignem pogled, traktor je okrenut i moram se jako potruditi da vidim gdje je mornarska majica moga oca. Jurim, ali zrak je sad hladan i sve je puno prašine koja peče oči, a Miki je sve dalje i dalje.

„Misliš li da ćeš ikad više razgovarati s Mikijem?“ iznenada me upita gospođa Kovaček, a ja slegnem ramenima i počnem se tresti, baš kao da sam luda.

O autoru

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) objavio je šest knjiga, među kojima tri romana: “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz”, “Mogla bi se zvati Leda” i “Vošicki”, za koji je dobio nagrade Nazor i Fric. Dobitnik je i nagrade Prozak za najbolji rukopis autora do 35 godina iz Republike Hrvatske te više nagrada za kratku priču u Hrvatskoj, Srbiji i BiH. Urednik je časopisa Artikulacije, predsjednik organizacijskog odbora Galovićeve jeseni. Tajnik je Društva hrvatskih književnika.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije