Postoje redatelji koje obožavaju glumci. Takav je, recimo, Antun Vrdoljak, a najbolji dokaz te ljubavi uloga je Žarka Potočnjaka u filmu “Glembajevi”. Postoje i redatelji koji obožavaju glumce, a najbolji primjer je Rene Medvešek, i sam glumac, koji će u svakoj svojoj režiji učiniti sve da ugodi glumcima. Baš kao i u životu, i u kazalištu su ljubavi često neuzvraćene i zato je najveće kazališno čudo uvijek iznova gledati nevjerojatnu kreaciju koja se dogodi kada se te dvije ljubavi poklope. Tako – i samo tako – radi Paolo Magelli. Bez obzira na to u kojem kazalištu režira, on uspijeva iz glumaca izvući baš ono što još nismo imali prilike vidjeti.
Postoji samo jedna istina
“Malograđani” Maksima Gorkog koje je po prijevodu Milana Đokovića režirao u Gavelli upravo su takva, nazovimo je, ljubavnička predstava, školski primjer uzajamne ljubavi i hrabrosti koja se iz nje rađa. Vidjet ćete ovdje ludističku crtu jedne Jelene Miholjević, nevjerojatnu glumačku zrelost mlade Tene Nemet Brankov, odličnog Ranka Zidarića... zapravo cijeli glumački ansambl fino je poštiman u nekim novim visinama.
No zašto je uopće Magelli posegnuo za djelom nastalim na samom početku 20. stoljeća i zašto su malograđani (uskoro na scenu ZKM-a stiže “Vječni malograđanin” prema motivima romana Ödöna von Horvátha) danas u Hrvatskoj tako vruća tema? Na to je pitanje možda najbolje odgovoriti replikom koju je napisao sam Gorki, a koja na najbolji mogući način otkriva bit ovog komada. Nju izgovara (strogo konzervativni) pater familias koji u jednoj svađi urla na vlastitu djecu: ”Ne postoje dvije istine! Postoji samo jedna istina! Moja istina!”
I to je taj svijet zatvoren u strogo sužene granice ogorčenosti i nerazumijevanja, koji je odlično izgradila dramaturginja Željka Udovički Pleština. Njeno i Magellijevo čitanje Gorkog nije jednostavno, a kamoli jednostrano – ali je takvo da se iz teatra izlazi ispunjene duše, čak i ako ste među onima kojima se ta obiteljska priča, naoko bez glave i repa, bez prave radnje, klimaksa i završetka, čini kazališnim eksperimentom. Ona to djelomično i jest, smještena u građanski salon na kosoj sceni (scenograf Lorenzo Banci) po kojoj se glumci doslovno penju, bauljaju i klize. Poruka je jasna, a takvu je u djelo zapisao i sam Gorki: svijet je to u kojem se mogu spasiti samo oni najjači, najsposobniji, oni koji imaju snage za bijeg.
Potraga za putem za bijeg
Početkom 20. ili 21. stoljeća, zapravo je potpuno svejedno. Tu vremensku fluidnost odlično naglašavaju kostimi Marite Ćopo i glazba Ljupče Konstantinova. I da sve su uloge nevjerojatno dobre, od epizodice Nenada Cvetka, preko Ksenije Pajić i Barbare Nole u ulogama dviju potpuno različitih žena od kojih je prva ovisna o muškarcu za kojeg se udala, a druga to ne želi biti, pa sve do Živka Anočića, Janka Rakoša i Enesa Vejzovića, koji svaki na svoj način tragaju za putem bijega iz okova malograđanštine.
