Promišljajući o djelu velike hrvatske grafičarke Nevenke Arbanas, akademik Tonko Maroević kaže:
– Nisam promijenio mišljenje koje sam prije petnaestak godina zapisao: “Nevenka Arbanas je grafičarka par excellence, vrhunska poznavateljica najsofisticiranije tehnologije, neusporediva vještakinja s gotovo magijskim, otajnim recepturama, tako da ‘crnu umjetnost’ redovito uzima ne samo s lica već i iz naličja.”
Oslanja se na intuiciju
Njen opus od oko 350 radova izabran je za retrospektivu koja je upravo otvorena u Klovićevim dvorima. U pitanju su grafike velikih formata u dubokome tisku, a naglašavaju značaj praškog i pariškog ciklusa za cjelokupno stvaralaštvo umjetnice, kao i nova razmišljanja o mediju grafike, odnosno nedovoljno vrednovanim i prepoznatim grafičkim tehnikama. Arbanas je diplomirala na Likovnoj akademiji u klasi prof. Alberta Kinerta 1975., a stekla je i zvanje magistra za područje grafičkih izraza. Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Njene radove pronalazimo u brojnim muzejima, galerijama i privatnim zbirkama. Dobitnica je brojnih priznanja te neumorno radi i stvara.
– Svaka moja grafika je neponovljivo djelo, izvedeno više puta s iste matrice, ali stalnim, maštovitim preraspodjelama boja, inverzijama tiskarskih postupka, rekomponiranjem postojećih ili uvođenjem novih likovnih elemenata u matricu. Oslanjam se na intuiciju. Radim na vlastitoj invenciji. Ja se zalažem za distinkciju čina jer činjenje, bilo jedno ili drugo, nedvojbeno nosi pečat konačnom djelu – rekla nam je uoči otvaranja izložbe.
Što se pak tiče stanja grafičke scene u Hrvatskoj, za koju se kaže da je dosta zapostavljena, ona vrlo jednostavno rezimira:
– Grafika je sastavni dio kulture i sastavni dio društva. Sve što se događa u društvu, događa se i u grafici, a posebno je prisutna jedna fragmentacija. Ništa nije kao cjelina, nitko ne gleda cjelinu, sve su nam fragmenti, komadići.
Zagrebačku serigrafiju (sitotisak), koja je gotovo dva desetljeća egzistirala na elementima geometrije, zove zlatnim dobom naše grafičke umjetnosti.
Samo umirovljenica?
– To je najhomogenija i najkompaktnija pojava na našim prostorima koja se programski udružuje u organizirani umjetnički pokret, u kojem će jedino Picelj početi trajno njegovati grafiku. Rasprostire se sredinom 60-ih i početkom 70-ih godina i zauzima mjesto visokog internacionalnog modernizma. To je pozicija izrazito ekstremna i radikalniji odgovor na likovni socijalistički estetizam – kaže. Valja spomenuti da je čitav radni vijek bila i profesorica na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. No sa smiješkom kaže: “Sada sam samo umirovljenica.”
– Umjetnik profesor mora artikulirati program i razraditi plan nastave. Mora racionalizirati postupke koji će potaknuti i iracionalne, mentalne procese. Mora znati kako prodrijeti do podsvijesti. Nastavnik mora studenta motivirati i utjecati kako bi se što bolje razvila kreativnost i istaknula osobnost – smatra Nevenka Arbanas. I u tome je nesumnjivo uspijevala. Njena retrospektiva ostaje otvorena do 18. studenog.
