Olujna noć. Munje sijevaju, udaraju gromovi, kiša udara u ludom ritmu... grad na moru.
Muškarci piju, kockaju, njihova bogatstva tonu u životnim i morskim olujama. Zvukovi stižu prije svjetla, dojam je savršen.
To publika sjedi pod krovom HNK Zagreb, “kiša” udara u veliki najlon razvučen nad cijelim parterom – to je scenografija Numena i Ivane Jonke za dramu “Žena”, što ju je prema motivima dva dramska teksta Josipa Kosora: “Žena” i “U Café du Dôme”, režirao Paolo Magelli, a koju smo premijerno vidjeli sinoć.
Slike koje Magelli gradi su moćne.
Njegovi glumci stalno su na sceni, izloženi do kraja.
Njihov je izričaj snažan, pokreti jasni, koreografija precizna, stihovi koje pjevaju ritmički i prijemčivi (glazba Artura Annecchina), na kombinaciji jezika koja se naslućuje, ali ne razumije.
To je taj dašak vodvilja, koji se pjeva uz zvuke harmonike i koji jasno spaja Dalmaciju i Pariz, vrijeme Kosora i ovu našu sadašnjost.
Najlon nad glavama
Glumci dolaze do ruba scene, zapravo ga prelaze, njihove emocije su publici pružene na dlanu, jake su to emocije od kojih smo naučili bježati, naučili ih prikriti i gurnuti duboko u sebe. A sada su tu.
I dok najlon nad glavama publike i glumaca čini nebo, scena zalazi u samo gledalište, u oštrom trokutu doseže do petog reda gledališta, vraćajući u sjećanje legendarnog Marinkovićevog “Kiklopa” što ga je u tom istom kazalištu, sedamdesetih godina 20. stoljeća, režirao veliki Kosta Spaić, u predstavi u kojoj je kazališna rampa bila protegnuta sve do zadnjeg reda gledališta, a po kojoj su glumci dolazili i publici s leđa. U prvom je dijelu “Žene” ta scena neka dalmatinska krčma u kojoj se karta, u drugom pariški kafić u kojem umjetnici slave svoju slobodu u kojoj nemaju novca ni za jedno piće.
Dramaturginja Željka Udovičić Pleština i redatelj Magelli u oba prostora priču pletu oko žene. U prvom je dijelu to priča o Limunki koju muž izgubi na kocki, u drugom je ta žena prijateljica noći koja prodaje sebe, žena koja izaziva strasti, ali je u sebi više nema.
Žene su kod Kosora roba, roba koja postiže punu cijenu u ozračju čudnih životnih strasti pritisnutih: gripom, kugom i glađu.
Svi su Kosorovi ključni motivi ovdje pred nama, svjedoče o jednom od velikana koje smo zaboravili.
Magelli nam jasno pokazuje kakvu smo mu nepradvu time učinili i predstavlja nam ga kao da još uvijek živi u svom Dubrovniku i piše o nama, o umjetnicima i strastima.
Kostimograf Leo Kulaš podcrtava tu bezvremensku odrednicu Kosora i njegovih likova.
Utjelovljenje Limunke
No, treba priznati Kosor je ipak bio nježniji spram svojih junaka, od vrhunskog cinika Magellija. Limunka u orginalu pronalazi spas u naručju jedinog čovjeka kojeg voli, no ovdje je tek ogorčena žena koja, s mržnjom, urla na muškarce koji su je iznevjerili.
Tu i takvu Magellijevu Limunku odlično je utjelovila Lana Barić, dojmljiva u monologu kojim završava prvi dio “Žene” i jasna u svojoj pretvorbi u Damu u pariškom dijelu priče, jer što drugo preostaje prodanoj ženi osim da se prodaje i sama.
U prvom dijelu priče muški okvir za “Ženu” čine odlični Livio Badurina, u još jednoj od svojih uloga promišljenih do najsitnijih detalja, te Nikša Kušelj, kao čovjek koji u sebi nosi veliku strast, ali je uspijeva mačistički pokazati tek za kartaškim stolom.
U drugom dijelu mušku palicu preuzimaju također jako dobar Goran Grgić u ulozi Amerikanca, te Milan Pleština, kao cinični umjetnik koji razumije sve, ali nema milosti ni za koga.
>>Zagreb je tužan grad. Izmlaćen! Izgubio se taj njegov fantastičan, ciničan duh
Ma divno, mogli su zagraditi i cijeli parket, ionako na dramama zjapi prazan...ovaj najlon će dobro doći kad uskoro prokisne zgrada koja je u lošem stanju, kao i cijeli trg...