– On je genije! – već u pauzi ponavljao je dječak gospođi s kojom je preksinoć došao u Lisinski na recital Ive Pogorelića.
– Kako se taj čovjek razvija, da barem poživi tisuću godina – rekao mi je jedan profesor klavira nakon Clementijeve Sonatine u F-duru, koju inače sviraju đaci u osnovnoj školi, Haydnove Sonate u D-duru i Beethovenove Sonate u f-molu, uzbuđeno iščekujući što će majstor napraviti od Ravelove poeme “La Valse” u drugom dijelu. Premda u ponedjeljak, koncert je bio dio ciklusa Lisinski subotom u kojem večeri uvijek završavaju razgovorom s umjetnicima na pozornici.
– Što se uopće više može reći nakon ovakvog koncerta – sama je zaključila jedna gospođa nakon koncerta. Preksinoćnji recital, složila se uglas čitava mala sljedba čekajući velikog maestra samo da ga pozdravi na službenom izlazu iz Lisinskog, bio je jedan od najčudesnijih koje smo do sada čuli. Savršeno logičan raspored bio je veličanstvena retrospektiva povijesti pijanizma, razvoja sviračke tehnike koja je slijedila širenje tehničkih mogućnosti samih glazbala i kozmički široku ekspanziju umjetničke misli i emocija od Clementija do Ravela. Nakon suzdržanih, dakle stilski primjerenih izvedbi Clementija i Haydna, razlile su se sasvim nove boje i ideje u Beethovenovoj sonati, bez lupanja na kakvo mnoge pijaniste zavede nadimak sonate “Appassionata”. Izvan svih kategorija bile su i izvedbe Chopinove Balade u As-duru, kao i triju Lisztovih Transcendentalnih etida.
A “La Valse” je prohujao poput vrtloga tornada u čijem srcu nepokolebljivo pulsira ritam valcera i u kojem krhotine povijesti osvjetljavaju bljeskovi eksplozivnih glisanda.
Pogorelić je svakim nastupom sve dalje u pijanističkoj budućnosti iz koje nam se, na našu sreću, redovito vraća i dariva nam čudesa iz svoje radionice. Mnogi pijanisti uspješno jedre po tom moru glazbe. Ali samo pod Pogorelićevim prstima, na njegovu zapovijed, more se razdvaja i ponovo hučeći spaja. Slušali smo čudo.
