Lijepa, gola žena pod tušem, na terasi. Dok voda pada po njoj, razgovara s isto tako lijepim muškarcem, zavaljenim u ležaljku. Oko njih bujno raslinje koje, dok ona pjeva pod tušem, priziva u misli rajski vrt. U trenutku kada ona progovori raj se pretvara u pakao, pakao najgore vrste, koji čuči u obitelji. A obitelj je to u kojoj vladaju laž i mržnja.
Sjajan je to početak "Mačke na vrućem limenom krovu", drame HNK Zagreb, onaj u kojem redatelj Paolo Magelli na prvi pogled (uz pomoć sjajne i jednostavne scenografije Lorenza Bancija) pokazuje kako se bavi originalnom dramom velikog američkog dramatičara Tennesseea Williamsa, a ne zanima ga istoimeni film, iz kojeg su cenzorske škare Hollywooda izbacile svu subverzivnost teksta. Učinio je to smjestivši cijelu priču na terasu i tako iz nje izbacio slavni krevet Maggie i Bricka.
Magelli se, uz svesrdnu pomoć dramaturginje Željka Udovičić Pleština, koja je s njim i adaptirala tekst, posvećuje upravo obitelji, i kroz cijeli nam taj raskošni kazališni spektakl dokazuju kako ta danas tako sveta obitelj može biti duboko destruktivna, pogubna za sve svoje članove.
U toj obitelji ima svega previše (novca, zemlje, djece, alkohola, zavisti), otac je oličenje vulgarnog bogataša, otkrivamo i lažno patrijarhalan, jer on je svoje bogatstvo naslijedio od bogatog gay para koji su ga prigrlili kada je bio tek dječak, dali mu dom i posao. Majka je izgubljena očajnica, voljeni sin je alkoholičar, nesposoban izboriti se s vlastitim demonima, a onaj nevoljeni je u promašenom braku bez emocija kojem je cilj roditi što više djece i zgrabiti obiteljsko bogatstvo.
Tema homoseksualizma, to je problem mlađeg sina, tako eksplozivna te 1955. godine kada je drama praizvedena, i danas je – da se ne lažemo - isto takva. Malo znači plašt lažne tolerancije i modernosti u zemlji koja se diči svojim zapadnjaštvom, ali u kojoj npr. do 2018. godine u politiku nije ušla ni jedna gay osoba, dok susjedna Srbija o kojoj volim misliti (i govoriti) kao krajnje zatucanoj sredini ima gay premijerku. Dakle i mi uporno i bez granica lažemo sami sebi, baš kao što to čine Williamsovi junaci, a Magelli nam to razotkriva na svim razinama: braka, roditeljstva, braće, ljubavi, erosa, crkve, medicine...sve do smrti same.
U tom patrijarhalnom kaosu i kod Williamsa i kod Magellija svijetli jedna zvijezda – žena koja možda krivo bira koga će voljeti, ali čak i kada otkriva koliko je njen izbor bio poguban (ona prva shvaća odnos supruga i njegovog prijatelja i ta spoznaja vodi u tragediju) ipak ostaje vjerna toj ljubavi.
Posljednje riječi drame, njene su riječi, dok doslovno siluje vlastitog supruga obeznanjenog viskijem, kaže "Volim te!" Ali izvire i ta ljubav iz srca ili mozga koji ne prihvaća mogućnost da će ponovno biti siromašna? Ništa ovdje nije jednostavno i jednostrano. Baš kao i u životu, i stoga su povišeni tonovi, od prve do gotovo zadnje rečenice, iznenađenje samo na prvu. Ta vika i dreka mudra su redateljska odluka, jer nitko se kada krenu emocije ne svađa fino i mirno, knjiški uljudno.
Zrinka Cvitešić i Filip Vidović odlični su u glavnim ulogama, točni i dojmljivi u svakoj emociji. Ona se ovom ulogom dokazuje kao zrela glumica, moćna i u glazbenim brojevima, koje su za predstavu, po izabranim stihovima i citatima samog Williamsa skladali Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević. Vidović nije stao nakon "Ciganina...", svojoj je profesionalnoj biografiji dodao drugu veliku ulogu na sceni HNK Zagreb. Još je vrlo mlad, ali jedinstven spoj spontanosti i promišljenosti iza kojeg stoji veliki rad koji na jedinstven način u život vraća magiju velikog glumačkog prezimena koje nosi.
Milan Pleština i Ksenija Marinković svojim ulogama Velikog tate i mame Pollitt stvaraju potku cijele priče, on jak u trenucima otkrivanja istine, ona u istinskom neshvaćanju stvarnosti. Livio Badurina kao velečasni i Goran Grgić kao liječnik tek naoko imaju epizodne uloge, jer mnogo je toga rečeno "baletom" kojim se kreću scenom, prolascima kroz obitelj. Ana Begić Tahiri, u maniri južnjački licemjerne kraljice majke i Dušan Bućan kao nevoljeni sin, zatvaraju priču velikih glumačkih izvedbi koje smo ovdje vidjeli.
