Ljetna operacija doktora Muulja

Neke priče, ako ih možemo tako i nazvati, uopće ne zaslužuju osvrt, a ovaj je komentar ovdje tek da potvrdi to pravilo.

Teško je objasniti nekome tko ne zna igrati šah koji su mu sve promašeni potezi ili kako je neke mogao bolje povući, osim jednom rečenicom da batali šah jerbo o šahu prijan nema pojma. Tako i autoru ove priče. Tipično ženska priča u koju se utrpava sve i svašta s ponavljanjima i uporedbama koje izazivaju mučninu. Muka mi od ponavljanja riječi Dupin i Dupinova i Dupinov. Nije manja od tek metar, makar za pedalj, svega metar, baterija i becikl ovo ili ono, pramac reže tirkiznu vodu kao škare roze muslin, otok okupan u cvrčanju cvrčaka na čvorovima crne smrče, šibenskog zaljeva s ovim ili onim tvrđama, a najveća mučnina od tehnički-idiotskih dijaloga, poput onog – Mogli bi se ovako voziti čitav dan i lakoćom prijeći svih četrdesetak kilometara koje baterija bicikla omogućava u najstrožem režimu korištenja – rekao je doktor Muulj. Još sam se i usplahirio jer kao da mi netko ili nešta, medvjed, jazavac, krava šarava, boktepita što li, puše za vrat dok ovo pišem. Dragi autori, zaboga ne plašite svijet svojom otkačenom pisanijom.