Zadar, 5. svibnja 2005.
Dragi Zlatko!
Onoga puta, kad nas je snijeg otjerao s Banova trga, u stanu me dočekala Ružica s viješću da me zvala sestra i rekla kako majka nije dobro. «Što je?» pitam sestru, a ona odgovara: «Pala je s nogu. Dođi, vidi i dogovorimo se što s njom». Iako nije došlo vrijeme da se premjestimo u Zadar, martovske se bure nisu izredale, snjegovi padaju, kuća je hladna, grijanje na drva, a drva kupili nismo, isti smo se trenutak počeli spremati za preseljenje. Trebamo biti bliže majci, ona živi svoju stotu godinu. Liku još uvijek može prekriti visok snijeg, a bura prekinuti promet. Na putu od Zadra do Trogira više ni snjegovi ni bure ne mogu biti prepreka. Idemo. Sutradan smo, uz slab snijeg kroz Liku i podnošljivu buru ispod Velebita, došli u Zadar. A dan potom bio sam u Trogiru, uz majčinu postelju.
Ležala je nauznak i, kad je čula da se otvoriše vrata, ne žureći, i ona je otvorila oči, pa rekla: »To je moj Ive došao!» Čuo sam i nastavak koji nije izgovorila – da se oprosti od majke. U svoje sam ruke uzeo njezinu desnu ruku, nadvio se nad nju, dopustio joj da me ljubi i izljubio je po obrazima, očima, čelu i kosama, spletenim u dvije pletenice, ni u stotoj godini ne sasvim sijede. Potom sam sjeo na stolicu i, ne ispuštajući joj ruku iz svojih ruku, unoseći joj se u lice, upitao kako je. «Lipo mi je!» odgovorila mi je. U drugim prilikama, kad bih je upitao kako je, tužila bi se na neku od boljetica, a sad, kad na lijevu nogu ne može stati, kaže da joj je lijepo. Oglasila se sestra izjavom da je primila lijek protiv bolova, kako bi mi protumačila njen odgovor, a majka je ponovo rekla da joj je lijepo i lijevom rukom, klizeći dlanom po bijeloj plahti, prozračnim prstima uzela krunicu, po njenu, očenaše, koji su stajali na plahti i primaknula ih mojim rukama, koje su dragale njenu šaku. Učinilo mi se kao da je, uzimljući očenaše, i sinu i kćeri htjela reći da njoj nije lijepo samo od primljenog lijeka.
Dogovorio sam se sa zetom i sestrom da majku smjeste u privatni starački dom, koji se nalazi u predjelu grada gdje se nalazi i njihov stan. Bit će im blizu, moći će je posjećivati kad god požele i kad bude potreba. Nju noga sada samo blago boli, ali je neizvjesno što će s njom biti do koji tjedan. Trebat će iz dana u dan pratiti razvoj bolesti. A u staračkom će domu imati i njegu i stalnu pažnju liječnika. Dom ćemo plaćati dijelom njenom mirovinom, a ono što bude nedostajalo do pune cijene doma plaćat ću ja. Dogovorio i vratio se u Zadar!
Ni tjedan dana potom, opet sam bio na putu za Trogir. I da vidim kako je majka i da riješim iskrsnuli problem zbog kojeg sestra i zet nisu bili smjestili majku u starački dom. Nakon susreta kakav je bio i prethodni, kad sam sjeo uz nju, uzeo joj ruku u svoje ruke i upitao kako je, odgovorila mi je: «A što ću! Moj Ive, kod svojih sam i lipo mi je». Opet sam bio zatečen njenom pomirenošću, što ona u prethodnom životu često nije znala biti. «Ive, moram ti se potužiti na nju!» rekla je sestra stojeći iza mojih leđa. «Očenaše ne ispušta iz ruku. Eto, i sad su joj u ruci. Ni noću ni danju! Ni kad moli ni kad spava!» «Nu ti nje!» odgovorila joj je majka začuđujuće živahno, «kako bi mogla smrtni čas dočekati bez očenaša u ruci!» «Samo ti njih drži!» stao sam na majčinu stranu. «Jest, drži!» kaže sestra. «A očenaši joj se zapetljaju za kose i moram joj rezati pramenove da bi odvojila očenaše od kosa. I jutros sam jedan pramen odrezala. Nastavim li tako rezati, ostavit ću je bez kosa.»
«Što mari!» odgovorila joj je. «Izrast će nova!» «Kada?» upitala je sestra i, kako joj majka nije odgovorila, rekla je meni da i majka čuje: «Ive, da znaš, ona vjeruje da je tamo gdje će s očenašima otići čekaju svi njeni.» «A da što!» uzvratila je majka i zatvorila oči, valjda, da bi iza zatvorenih kapaka vidjela sve svoje koji je tamo čekaju. Dok smo sve troje šutjeli, prisjetio sam se onoga što bi mi u zadnje vrijeme, u povjerenju, znala reći. Kad čovjek doživi njene godine, nije teška ni starost ni bolest, najteže je što su na onaj svijet otišli svi koje je poznavala pa te progoni misao, što da ja sam ostajem, idem za njima, bit će mi kao i njima, sto puta bolje nego ovdje gdje sam sama zaostala. Ona je tu spoznaju duboko proživljavala i ona je sada sva njome obuzeta. Toliko njome obuzeta, da može kazati lipo mi je i na samrtnoj postelji.
A zašto, neka joj je kod kćeri lipo, majka nije preseljena u starački dom, gdje bi joj, što se tiče njege i liječničkog nadzora, bilo još i bolje? Glavna njegovateljica i glavna medicinska sestra u tom domu, što moja sestra dotad nije znala, jer se ta tu odskora zaposlila, stanovala je s njom u istoj zgradi, na istom katu, u stanu nasuprot sestrinu. Kad je moja sestra došla k njoj u dom i zatražila smještaj svoje majke, susjeda joj je savjetovala da to ne čini. Neka majka ostane kod nje, a ona će u svako doba, i kad je na poslu i kad je kod kuće, dolaziti i njegovati majku kao što bi je i u domu njegovala. A brinut će se i da je posjeti liječnik, kad god se taj u staračkom domu pojavi. Susjeda će svoj trud naplaćivati, nešto će i liječniku dati, i to će me koštati samo nešto više nego nadoplata na majčinu mirovinu do pune cijene boravka u staračkom domu. Neka košta koliko bude koštalo! To je providnost, to se ne smije propustiti, jer će majci, što je već kazala, biti lipše da ostane među svojima. I ponovo sam se vratio u Zadar!
Nakon tjedan dana, bez ikakva povoda, samo da je posjetim i vidim kako ide posao sa susjedom njegovateljicom, bio sam opet u Trogiru i čuo od majke da joj je lijepo – da lipše ne može živu čoviku biti ni kad je mlad i zdrav. «I noćas su joj se očenaši zapleli u kosu. Njegovateljica predlaže da joj kosu skratimo, a ja se s time zasad ne slažem. Nisam ni jutros pramen htjela odrezati, spašavala sam vlas po vlas. I dok sam to radila, pričala mi je što je prošle noći sanjala. Ajde, maja, ispričaj mu!» «Ne ću, ispričaj mu ti. Ti to bolje znaš.» I sestra mi je pričala da je majka sanjala kako tvrdo spava, još djevojčica, i kroz san čuje majčino dozivanje: «Pere, dite moje, ustani, žetva je. Svi žanju ono što su posijali. Sad je na tebe red došao. A to tribaš učiniti prija izlaska sunca. Kad pripeče sunce i slama ostane bez noćne vlage, klas će ti se pod srpom lomiti.» Ona se digne, iziđe pod orah i, u cik zore, kao da je podne, vidi, od Gašparovića kuća do Potpolja, prostire se polje zrelog ječma. Vjetar popuhuje, talasa obješeno klasje puno zrelog zrnja, a majka je negdje iz daljine doziva istim glasom, istim riječima: «Pere, dite moje, ustaj se, žetva je!»
Sa sestrom bih se čuo svakog drugog-trećeg dana i upitao je kako je majka, je li joj i dalje lipo. Ništa novo, sve po staromu. Kad jednog dana, pred večer, sestra zove i kaže da me je jutros htjela zvati neka dođem, ali na moj dolazak nije imala vremena čekati, njen je liječnik zahtijevao da se majku hitno prebaci u splitsku bolnicu. Ona je to sama učinila i zove me tek sada, majka mora ići na operaciju i liječnik koji će je operirati, Opačak se zove, želi se prije operacije, koja bi se sada trebala obaviti, sa mnom čuti. On zna tko sam, i, evo, ona mu ustupa slušalicu.
«Vi ste njeno najstarije dijete», kaže mi liječnik ono što mu je sestra već kazala, pa mu ja ne trebam potvrđivati. «Njoj treba amputirati lijevu nogu. Potrebna mi je vaša suglasnost.» Malo je reći da sam ostao zatečen, bio sam opustošen i rekao sam: «Zašto moja, doktore?» «Zato što joj suprug nije živ, a vi ste najstariji od njene troje djece. Takvi su propisi. Meni je potrebna vaša suglasnost, da sutra ne bi bilo prigovora i ne znam kakvih sve zahtjeva.» «Ali, doktore, ona je u stotoj godini!» «Svejedno, suglasnost je potrebna!»
Pribrao sam se i rekao: «Može li ona preživjeti bolest i bez amputacije noge?» «Svega nekoliko sati.» «Može li ona preživjeti operaciju?» «Može, bude li sreće, ali i ne mora, izostane li sreća.» «Ako može, ja ne smijem zabraniti amputaciju i uskratiti joj mogućnost da nastavi živjeti.» «I ja tako mislim, makar život bez jedne noge nakon stote i ne bio dug i ne bio bogzna što.» «Onda, amputirajte, doktore!» «Hvala na povjerenju!» rekao je doktor Opačak. Ja sam spustio slušalicu i vapio: «O Bože, zašto si mi namijenio da i o ovomu donosim odluku!»
Operacija je bila obavljena u večernjim satima. Sutradan u jedanaest iz bolnice mi se javila sestra i rekla da majku nije zatekla živu, da se iz narkoze nije probudila i da mi doktor Opačak izražava sućut i šalje riječi utjehe: «Učinili smo sve što smo učiniti mogli da je zadržimo na životu i kad smo vidjeli da se učiniti nema što. »Kad sam to čuo – a čuo sam što sam očekivao čuti – obuzela me je misao, začeta u meni još za vrijeme očekivanja vijesti kako je protekla operacija, da nagovorim sestru neka upita doktora je li majka i kad su je položili na operacijski stol, sigurno s krunicom u rukama, prije nego će joj na lice staviti masku s opijumom, prošaptala: «Lipo mi je.» Nisam, jer bi doktor mogao misliti da sam lud. U najboljem slučaju da sam pjesnički udaren u glavu!
Nakon ovakvoga iskustva, jedinoga što ga jedan čovjek može doživjeti – svakoga je jedna majka rodila, svatko samo jednom može majku ispratiti na onaj svijet – u meni se, dragi Zlatko, javlja potreba da ti kažem što bih želio da se u meni zbiva kad se približim tom trenutku. Volio bih da, kao i majka, odgovorim na upit kako mi je, da mi je lipo i da se lipo osjećam; da se od krunice ne dijelim i da mi se njena zrnca zapliću u kose; da čvrsto vjerujem kako odlazim za onima i kod onih koje sam poznavao; da ću se ponovo naći među svima svojima, u prvom redu s mojom Perom, i da ću joj se sa srpom u ruci pridružiti u žetvi ječma što smo ga u životu posijali. Da bih dobio taj dar nad darovima, morao bih vjerovati kao što je ona vjerovala. Tu milost Bog daje samo onima čija je vjera čvrsta.
Povrh svega toga, dragi Zlatko, imam još jednu želju. Da mi se lijes, kad me budu u raku spuštali, odrazi u suzi koja kaplje iz oka moga praunuka, kao što se njen odrazio u suzi njena praunuka, moga unuka Ivana, četrnaestogodišnjeg dječaka, kad smo je, trećega svibnja, pokapali na prominskom groblju kod Svetog Martina u Mratovu. Ali, da mi se to dogodi, morao bih doživjeti stotu. Zašto ne, ako bih ostao pri zdravoj pameti, kao što je ona i u stotoj ostala.
Pozdravlja te tvoj Ive!
Pored ogromne ljubavi i poštovanja prema staroj majci sin je nije otišao ni ispratiti na operaciju (koja joj je mogla biti i posljednja), a i za njenu je smrt saznao tek drugog dana, nešto prije podneva - javila mu sestra. Pa dajte, majku mu staru, namirite više i tog Arlaicu, dajte mu nešto, bilo što. Možda nas poštedi pa prestane slati te svoje bogobojazno-plačipičkaste uratke na natječaj. (Napomena: ovo "Arlaicu" nije lapsus. Arlaukanje je između ostalog i metafora za glasno pjevanje neopterećeno tonalitetom što bi za Aralicu u hrvatskoj književnosti otprilike značilo: pisanje neopterećeno kvalitetom.)