Uloga linđa pri zavođenju i zaljubljivanju nekoć je bila velika i ključna. Puno prije noćnih izlazaka, plesnjaka, Facebooka, Twittera i Instagrama, momak i djevojka susretali su se u kolu i tu izmjenjivali prve poglede i prve fizičke kontakte. Kada bi muška ruka obujmila djevojku oko pasa ili bi se kao slučajno dirnulo škakljivo područje oko grudi, izazvalo bi to veliko uzbuđenje. Djevojka nikada nije odlazila u kolo sama, uvijek ju je pratila majka, brat ili susjed i doma se vraćala s prvim mrakom ili do Zdravomarije. Zanimljivo je da su momci išli i u druga sela na druga kola, dok su djevojke to činile rjeđe. One su pak nastojale naći momka iz sela koje je što bliže moru, pa su primjerice one iz Čepikuća, kako kazuje kazivačica Jagoda Konjuh, pjevale: "Lijepa ti je kuća moga lole, prozori jom gledaju na more." Uz te ženske pjesme u kolu su se katkada za šalu pjevale i muške lascivne i dvoznačne pjesme poput: "Mala moja, veži gaće tvrdo, eto mene za tobom u brdo."
Ovo je samo nekoliko zanimljivih crtica iz povijesti linđa, kojima se u znanstvenoj monografiji “Kolo, poskočica, linđo – Kolo linđo i njegove suvrstice kao odraz lokalnih identiteta na području Dubrovačko-neretvanske županije” sa stručnim suradnicima bavi dubrovački etnolog Ivica Kipre, voditelj projekta, urednik monografije i koautor tekstova u njoj. Nastala je u povodu 55 godina Folklornog ansambla "Linđo", koji je i njen izdavač, a ključna je u daljnjoj popularizaciji i očuvanju tog plesa, 2011. uvrštenog i na nacionalnu listu nematerijalne kulturne baštine pri Ministarstvu kulture i medija.
Govoreći o povijesti, kolo, poskočica ili kako se kasnije naziva linđo, tradicijski je parovni ples koji se u obliku koji danas poznajemo pojavljuje početkom 19. stoljeća kao spoj elemenata lokalne dinarske kulture i izvanjskih utjecaja mediteranske, u prvom redu talijanske i španjolske, a zatim i srednjoeuropske plesne tradicije. No razvitak takvog kola u dubrovačkoj okolici započinje već krajem 17. stoljeća, s plesnim oblikom tzv. skoči-gore kola raširenog na priobalju i otocima.
– Prvi opis kola u kojem se unutar istog plesa daju stariji elementi kolanja i parovnog plesa, koji će kasnije preuzeti dominaciju i samostalno se razviti, daje nam dubrovački književnik Đuro Ferić u svojem Pismu slavnom mužu Johannesu Mulleru iz 1798. Prvi pak pravi opis kola, odnosno poskočice kakvu poznajemo danas, daje Pruskinja Ida von Reinsberg Düringsfeld, koja je izvedbu vidjela ispred samostana sv. Jakova u Višnjici 1854., a svoje dojmove o tome iznijela u djelu Aus Dalmatien iz 1857. – govori etnolog Ivica Kipre pa nastavlja:
– Sam naziv linđo odnosio se na lijeričara, poznatog i kao glumac. Pa iako se do sada mislilo kako je to bio isključivo osobni nadimak vrsnog lijeričara Nikole Lale Linđe rođenog 1843., pa onda i njegove obitelji iz Petrače, istraživanjima se pokazalo da je vjerojatno riječ o općoj imenici, turcizmu (lejn – mekan, linet – mekota, slabost), koji je nastao kraćenjem termina lindovan u lindo, čime je nastao hipokoristik linđo sa značenjima lero, zabavljač, besposličar i lijenčina. Taj naziv kod nas se udomaćio krajem 18. stoljeća. Već Antun Matija Reljković u svom djelu “Satir iliti divji čovik” iz 1762. navodi lindovanje, koje karakterizira besposličarenje seoskog stanovništva obilježeno zabavom, glazbom i plesom u svetačke dane. Lindovan je po njemu čovjek koji linduje, lijenčina. Isto tako nadimak Linđo nije nosio samo lijeričar Nikola Lale, u dubrovačkom kraju poznati su još i Cvijeto Musladin – Car Linđo rođen deset godina nakon Lale u selu Ljubač u Dubrovačkom primorju te Mijo Novak Linđo iz Čilipa u Konavlima. Može se pretpostaviti da su oni nadimke ipak dobili zbog izrazite prepoznatljivosti svog prethodnika Nikole Lale Linđe.
Linđo je bio puno više od zabave i plesa. Otkriva se kao svojevrsni društveni institut bitno obilježen patrijarhalnim načelima. Linđo je i mjesto rješavanja društvenih napetosti unutar i između sela, udvaračko i natjecateljsko kolo, svojevrsno bojno polje u kojem se iskazuje i afirmira moć i čast među muškarcima.
– Funkcionirao je i kao izbor ljepote u kojem muškarac traži životnu suputnicu. Linđo, dakle, ima komunikacijsku ulogu. U njemu sudjeluje cijela zajednica, bilo da izvodi ples ili samo promatra i komentira sjedeći na pižulima. Uobičajeno vrijeme izvedbe na seoskim balaricama, igrištima i gumnima bilo je od Sveta tri kralja do Čiste srijede te od Uskrsa do Svete Kate. Iznimku čini obredni linđo, tzv. staro kolo, koje su izvodili samo stariji pripadnici zajednice na Novu godinu ili na Sveta tri kralja. Tim kolom trebala se osigurati rodnost i plodnost u novoj godini – kaže Kipre.
Linđom upravlja kolovođa koji uvodi plesne partnere i izgovara naredbe ili komande poput: “I dosta je krila, ne daj curi mira, po sedam puta kaži maloj bijela skuta!; Baci je s ruke preko ruke, to su za nju teške muke!; Uvij, izvij, lomi kosti u mladosti, Bog će ti prostit!” Lijeričar mora pratiti njegovu energiju te slijediti izmjene plesnih figura prigodnim glazbenim obrascima.
– Karakteristika linđa je i da plesačica mora biti gipka, stalno u pokretu na prstima, okretna i sposobna poskočiti, budući da je u potpunosti bila prepuštena plesačevoj hirovitosti. Plesač je njegovao individualnost izraza, izvodio ukrasne figure i po njima bio čuven, što se kod njega poticalo od malena. Danas se mahom slijede ustaljeni i uniformirani plesni obrasci te novouspostavljene norme koje odišu stilizacijom. Ono što se danas vidi je umiveni folklorizam, rijetko kada je to folklor u onom svom ishodišnom obliku, iako i takav linđo ostaje i jest dio identiteta. Neke od plesnih figura su: krilo, o’ sebi prema sebi, vozi – nosi, s ruke preko ruke, pleske... – otkriva Kipre.
Pleše se uz lijericu, korodofono žičano glazbalo koje je došlo iz istočnog Sredozemlja preko Dubrovačke Republike. Izrađivala se od oraha, kljena, smrijeka, kruške, murve, česvine, graba, šmrljike. Drvo mora biti ubrano metar od dna te se zeleno stavlja sušiti u staju s konjima, u stajski gnoj, tzv. fuškiju ili puškiju, drugdje se pak odlagala u mekinje, piljevinu ili slamu, objašnjava Kipre. Kako mu je posvjedočio poznati izrađivač lijerica Niko-Nino Trojić s Osojnika, “najidealnija je 55 do 56 cm dužine, širine 18 do 20 cm, dubine 6 do 7 cm. I ja ostavim ođe malu rupu i dam im da probaju, i ja čujem je li dobro svira ili buči, ako buči, samo joj proširim rupu, ako ne buči, ostavim”. Ima tri žice – kantin, sekondo i bas nekoć izrađivane od ovčjih crijeva čak i telefonskih žica, a u novije vrijeme od žice i flaksa teniskih reketa. Zvuk se dobiva povlačenjem gundila ili arketa preko žica. Svirali su je muškarci, ali danas se i to promijenilo pa imamo nekoliko mladih lijeričarki.
Prema tradiciji, kolovođa ili onaj koji izvodi kolo u svoju čast naručio bi pet ili deset litara vina za sudionike kola, a lijeričara se plaćalo kupljenjem novca u baretu, kapu. Svaki muškarac dao bi današnjih deset kuna i on bi skupio lijepu dnevnicu jer sviralo se i po pet, šest, sedam kola, a svako se plaćalo. S plaćanjem lijeričara na taj način stalo se sredinom 1970-ih.
– Za onoga tko je tada odabrao biti narodni glazbenik, to nije bilo nimalo lako, trebalo se dobro oznojiti za dnevnicu. Morao si svirati žustro i jasno jer te inače ne bi pozivali. Upravo je obilazeći feste po dubrovačkoj okolici, pa i Hercegovini, na ovaj način svoj kruh zarađivao i glasoviti Nikola Lale Linđo. Inače, muški ples unutar linđa zaista je odražavao fizičku spremnost, u njemu se svaki plesač šepurio i nadmetao nad djevojkom. Kako kaže Nino Trojić: “Linđo je muška igra i muški vodi kolo, ali ako ti je ženska teška, ona te sputi, izgubiš korak, nema ništa. (…) Nema! Linđo je živa muška igra, ako je mrtva, nije linđo.” Važno je stoga bilo da i plesačica može pratiti plesača, ako to dokaže, oni dvoje su spremni u životu zajednički se nositi sa svim nedaćama – kaže Kipre.
Danas se linđo pleše od Konavala do Metkovića. Radeći na monografiji, na terenu su zabilježili 13 KUD-ova, folklornih skupina i udruga, od čega su dvije dječje skupine.
– Interes među mladima postoji, a zanimljiv je fenomen da se u pojedinim nešto udaljenim selima linđo ponovno doživljava kao središte zabavnog života mladih. Unutar društvene i folkloraške mreže razmjenjuju se iskustva, a mladi se međusobno natječu u što vjernijoj i atraktivnijoj izvedbi. S obzirom na to da je linđo kao kolo Dubrovačkog primorja zaštićen, trebalo bi se razmišljati o jednom polifunkcionalnom centru koji bi bio i centar za posjetitelje, ali i centar za zajednicu u kojem bi se čuvale i podučavale sve vrijednosti i značenja linđa, koje su puno više od samog plesa – zaključuje Kipre, s kojim su na projektu surađivali Dubravka Sarić kao koordinatorica i suvoditeljica projekta te kao koautori teksta u monografiji etnomuzikolog s Instituta za etnologiju i folkloristiku dr. sc. Joško Ćaleta i poznati folklorist Vido Bagur.
Recenzenti monografije su s Instituta za etnologiju i folkloristiku, etnokoreolog i etnolog dr. sc. Tvrtko Zebec i etnologinja dr. sc. Lidija Bajuk, a Vicko Dragojević notirao je 13 audiozapisa glazbenih izvedbi na lijerici, koje su predstavljene u publikaciji.
Toni Miletić napravio je videomaterijale 13 izvedbi na terenu koje se mogu pogledati učitavanjem QR koda koji se nalazi na kraju publikacije.
