Muškarac u ranim četrdesetima. Ujutro ustaje, odlazi na trčanje, vraća se kući... tuširanje, doručak, posao... Rutina, svakim danom ista, život koji bi nekoga potjerao ravno u ludnicu, ali i život u kojem se ovaj junak osjeća baš poput ribe u vodi, sasvim uljuljkan u svoju svetu rutinu. Naoko je ovdje malo sastojaka za neku dobru i uzbudljivu priču. Nema velike ljubavi koja lomi srce, ni strasti koja lomi krevete, krvavih ubojstava, ni igre mačke i miša na par stotina stranica psihološkog trilera, nema detalja iz povijesti, a kamoli nekih špijuna. Nema čak ni zlog zubara koji će nevinom trkaču kad-tad povaditi zube.
A opet je Anne Tyler, američka književnica koja je za svoj roman “Vježbe disanja” iz 1988. godine dobila Pulitzerovu nagradu, napisala sjajan roman. “Nešto crveno pokraj ceste” (Profil, urednica Adriana Piteša, prijevod Dražen Čulić) pričom o rutini jednog čovjeka u stanju je otvoriti oči mnogima, pokazati kako je lako skliznuti u tu nepodnošljivu lakoću življenja u ničemu. Junak ovog romana počeo je zaboravljati svijet oko sebe, zaboravljati čak i samoga sebe. I posve je nesvjestan problema u kojem se našao jer on će vam reći da je s njegovim životom baš sve u najboljem redu.
No, kada ga pred vratima stana dočeka tinejdžer koji misli da bi mu baš on mogao biti otac, stvari se počinju mijenjati. Iako je našem junaku odmah jasno da je mladić pogriješio, taj će ga susret natjerati da se sjeti ne samo događaja iz prošlosti već i vlastitih težnji iz tih prošlih vremena.
Taj začuđeni pogled u prošlost, koji je u stanju iznova posložiti životne prioritete, ovaj roman čini neobično toplom i zabavnom lekcijom na temu kako je lako iskoračiti iz okvira kojim smo sami omeđili vlastiti život i svrhu postojanja. Rutina, naime, ima šanse samo ako joj mi dopustimo da bude jača od drugih ljudi u našim životima, od nas samih. Možda je baš to najveća lekcija koja nam treba na početku nove godine koja dolazi umotana u parolu: “Ne može biti gora od 2020.”
