U poplavi prigodnih pjesama koje u ovo doba godine preplavljuju radijske postaje, svojim šarmantno-staromodnih štihom izdvaja se ona Mirana Hadžija Veljkovića. Naslovljena “Božićna 2020”, metalnim zvukom nalik orguljama ili verglu, nostalgično priziva neka vremena koja volimo smatrati ljepšima, a svakako mirnijima i uljuđenijima, pa zaraznim stihom ističe da Božić nije kao prije, ali se Zagreb ipak smije, i želi ono najpotrebnije: “od smijeha nek’ se trese grad, od zdravlja da popucamo sad”.
Za sada je se može čuti na Radio Sljemenu, za koji dan i na svim ostalim postajama diljem Hrvatske, no ona je tek uvertira u Hadžijev širi projekt “Zagrebački vergl”. Naime, svima znano lice ulične svirke, frontmen Kraljeva ulice koje je osnovao davne 1987., o svojem trošku gradi tradicionalni vergl koji bi se do proljeća trebao naći na gradskim ulicama i postati, uvjeren je, nova kulturna tradicija i gradska atrakcija baš kao što su to klasični verglaši u gotovo svakoj europskoj metropoli. Dijelovi instrumenta su naručeni, rade se aranžmani pjesama, a u svrhu promocije projekta Hadži je izdao i bajkovitu knjižicu koja osim povijesti i važnosti vergla u svijetu, donosi ilustracije koje je oslikala scenografkinja Marta Crnobrnja, a priče su napisali ona i Hadžijeva supruga Emira Hadži Veljković i Mario Kovač.
– U mojem životu Pariz je “krivac” i početak svega. Naime, nakon završenog Agronomskog fakulteta trebao sam početi raditi na Zavodu za pčelarstvo, ali ja sam se od osnovne škole bavio glazbom, imao i punk bend i glazba me jednostavno vukla dalje. U Pariz sam otišao slučajno, iz znatiželje, i umjesto nekoliko dana ostao četiri godine. Zarađivao sam svirajući violu u metrou i s dva sata svirke mogao zaraditi za hotel, kino, ručak i još nešto da ostane. Tamo sam prvi put vidio i vergl, ispred Centra Georges Pompidou što je bilo mjesto svih mogućih performansa, od glumaca i glazbenika do pantomimičara i verglaša. Bio je to tada fantastičan, slobodan, boemski Pariz u kojem je začet i moj sin za kojeg volimo i reći da je Parižanin. Znači, 1983. sam otišao, i 1987. se ipak vratio. Zvao me Zagreb. I pokušao sam se opet baviti pčelarstvom, ali nije išlo, osnovali smo Kraljeve ulice i ostalo je povijest, tu sam gdje jesam i ne žalim – govori Miran Hadži Veljković pa o budućem Zagrebačkom verglu nastavlja:
– Podigao sam kredit od 100.000 kuna, naručio mehaničke dijelove za tradicionalni vergl od jednog majstora iz Engleske, a sve ostalo, kao i njegov vizualni identitet, sastavit ćemo i raditi ovdje. Umjesto valjka koji očitava perforirani papir, uvest ću elektronski MIDI sustav koji će mi omogućiti puno veći izbor pjesama i lakšu pohranu. Dakle, jedan dio vergla bit će zapravo digitalan.
Što se tiče vergla kao takvog, on je neka vrsta preteče gramofona, džuboksa, kazetofona, CD i MP3 playera. Povijesno, to je glazbena kutija (vergl. – njem. onaj koji priča kao navijen, bez kraja i konca) ili jednostavan instrument koji se u 18. i 19. stoljeću koristio kao pratnja uličnim zabavljačima. Vergl se moglo povoljno nabaviti te je u to doba postao glavni izvor prihoda siromašnima, većinom invalidima iz Napoleonovih ratova koje je država poticala na verglanje. Danju bi verglali, a navečer bi vratili vergl vlasniku-poduzetniku, naravno, uz plaćanje rente.
Sam mehanizam pokreće se ručicom, a osim naziva vergl, za instrument se koriste i nazivi organet, organin, orguljice, verglec. U 18. st. bio je to tehnološki moderan instrument koji se sastojao od vanjske kutije, orguljica, mijeha, ručke, cilindra s perforiranim papirom (kartonom) na kojemu je bio notni zapis pojedine pjesme. Tu je bio i mehanizam koji je taj zapis očitavao i po njemu otvarao ventile na orguljicama i tako stvarao glazbu. Repertoar takvog vergla bio je ograničen na desetak istih pjesama. Ovaj naš današnji, Zagrebački vergl radit će na istom principu, samo tehnički i instrumentalno poboljšan u skladu s vremenom. Tako će mu i izvođačke mogućnosti biti daleko veće. Instrumenti Zagrebačkog vergla bit će orguljice (36 komada, tri oktave ), ksilofon (24 komada, dvije oktave), sistem udaraljki (bas-bubanj, fus, triangl i zvonce). Mijeh i ručka stvarat će zrak za pokretanje mehanizma, a kao što je Hadži već rekao, umjesto perforiranog papira i njegova čitača, Zagrebački vergl koristit će MIDI sistem koji omogućuje aranžiranje i pohranu više od tisuću pjesama.
– Spajam dakle, 19. i 21. stoljeće. Volim retro, ali u ovu priču ubacit ću i duh novog vremena. Mi ćemo ovdje također perforirati papir, ali u elektroničkom obliku. Svaka skladba mora biti aranžirana za instrumentarij vergla, a planiram ga koristiti na “tri mjesta” ili na tri različita načina. Na Jelačićevu placu za naše ljude izvodit ću hrvatsku baštinu i nove stvari, a za inozemne goste za svaku zemlju iz koje dolaze, pripremit ću po jednu njihovu tradicionalnu pjesmu. Druga lokacija vikendom bit će Markov trg gdje ćemo svadbenim marševima pratiti vjenčanja i treći način je predstavljanje Zagreba na raznim manifestacijama. Sve ide prema tome da vergl na ulicu izađe u najzagrebačkijem mjesecu, u svibnju, za Dan Europe – kaže Hadži.
Vizualno, poput verglaša iz povijesti majmunčića na ramenu neće imati, ali polaže se velika pažnja na izgled verglaša i samog vergla. Njega je također osmislila Marta Crnobrnja i oslikat će vergl elementima, kaže, ranih Picassovih radova u drvetu, u kombinaciji s vizualom Joy Divisiona. Zanimljivo.
– Valja napomenuti da izgled vergla neće biti uniformiran, već će mu se vanjski dijelovi, ovisno o prigodi, moći mijenjati kao maskice na mobitelu, a elektronika će raditi na solarne ploče. Jako mi je stalo da Zagreb ovo dobije i da nakon mene naš Zagrebački vergl netko i preuzme – otkriva Hadži.
Da je u pitanju vrijedna stvar, prepoznali su i umjetnici poput Darka Rundeka, Zdenke Kovačiček, Krešimira Dolenčića ili Marija Kovača koji kaže:
– Ono što povezuje Hadžija i vergl činjenica je da su i jedan i drugi fina gospoda u najboljim godinama, ali i punokrvni “uličari” u najpozitivnijem mogućem smislu te riječi. Ta kombinacija učinit će ulice potresom ranjenog Zagreba veselijim, vedrijim i optimističnijim mjestom!
