Koreografski posao jedan je od najstarijih na svijetu i radi se onako kako se radio i prije dvije i pol hiljade godina, korak po korak, takt po takt, s beskrajnom strpljivošću. Malo ljudi na primjer zna da je Sofoklo dobio nagradu za sjajno otplesanu ulogu vile na jednom žalu. Takvu je nagradu dobio i Euripid. Obojica su bila nagrađivani plesači", govori mi Milko Šparemblek, proslavljeni hrvatski plesač i koreograf koji je 1. prosinca proslavio 90. rođendan.
Nije on nipošto jedan od junaka ove godine samo zbog doživljenih godina i izvrsne forme u kojoj drži i svoje tijelo i svoj duh. Premda samo deset godina mlađi, on je ove godine u travnju odradio i svoj posljednji koreografski posao u velikoj proslavi stogodišnjice slovenskog baleta koja je upriličena u Ljubljani. Time je zaslužio titulu najstarijeg aktivnog koreografa na svijetu, čime se s pravom ponosi.
Vrijeme za povlačenje
Ali na pitanje kakva je za njega bila 2018. godina odgovara: "Završna! Poslije ove dobi više se ne radi. Ne smije se, bilo bi nepristojno i neodgojeno, a ja više i ne bih mogao. Fizička participacija u mom poslu je ogromna, a ona je ujedno i užitak. Pravi je posao onaj koji se događa u pokusnoj dvorani, a ne predstava. Predstavu pogledate i većinom ste napola zadovoljni, ali ono pravo je u dvorani, kada se predstava događa i nastaje malo-pomalo i kada dođete doma i razmišljate o danu iza sebe i onom koji dolazi. Najedanput vam dođu ideje o potpunoj promjeni ove ili one scene jer ništa nije do kraja definirano. Cijela večer je prava, kompletna kalkulacija. Imate dvadeset ili trideset ljudi koji plešu i to je poput orkestra u Beethovenovoj simfoniji. Muzika raste, sve su glasniji, a onda najednom rez, tišina, pa izađe neka divna frula."
Rad na predstavi u Ljubljani trajao je dva mjeseca i bio je vrlo ozbiljan, govori Šparemblek koji je za tu priliku s ansamblom Baleta ljubljanskog SNG-a, s kojim je u životu puno surađivao, obnovio svoju koreografiju Beethovenove "Pastoralne simfonije".
"Vrijeme neke stvari poboljša, a neke uništi. Tako da sam sve ono što je bilo uništeno popravio, a opet nisam unosio neke nove elemente koji bi bili u neskladu s ostatkom predstave", govori Šparemblek.
Tako se Ljubljana pobrinula da Šparemblek svoj veliki umjetnički krug završi upravo u Sloveniji, zemlji svog rođenja.
Na rođendan su ga, kaže, zvali sa svih strana Hrvatske i svijeta, iz svih kuća u kojima je radio, plesao, koreografirao, bio direktor... iz Lisabona, Lyona, Južne Amerike. Jedino nikakva glasa nije bilo iz kuće koja mu je najbliža već i po mjestu stanovanja, ni kilometar od njegova doma u Klaićevoj ulici.
"Neka naša posla", kaže uz gromki smijeh.
"Ja sam, znate, ipak dio tog 'čopora' i, da vam pravo kažem, to mi je smiješno, taj njihov čudan stav. Ali treba to spomenuti. Ipak sam ja upravo tu ostvario svojih osam autorskih večeri i to u vrijeme kada još nitko nije radio tu vrstu baleta", govori Šparemblek ne gubeći ništa od svoje vedrine i filozofskog mira.
Užitak je slušati i njegova osobna sjećanja i fragmente velikog znanja koje je u njega enciklopedijsko, osobito kad je riječ o baletu i njegovoj povijesti. Govori s oduševljenjem o čudesnosti razvoja te sasvim artificijelne umjetnosti, o židovskim rabinima koji su prije pet-šest stoljeća radili na onome što je osnova današnjeg akademskog plesa te dodaje kako vjeruje da su oni morali negdje vidjeti indijski ples prenijevši onda na naš kontinent njegovu otvorenost i kretanje u svim smjerovima. Priča o Pierreu Beauchampu, Molireovu koreografu koji je prvi postavio osnovne pozicije, koje su do kraja kodificirane početkom 19. stoljeća, kao i onom čudesnom trenutku kada je netko odlučio plesačici dati nadnaravnu dimenziju podigavši je na vrhove prstiju, odnosno izumivši "špicu".
Učili su u kavani
Šparemblekova prva glazbena sjećanja, za koja ga pitam, melodije su koje je na katu kavane Korzo svirao svake večeri neki trio, a on bi ih pitao što sviraju. Pjevuši pritom melodiju Talijanskog capriccia Petra Iljiča Čajkovskog. Imao je tada petnaestak godina. "Pa što se u toj dobi radili u kavani", pitam ga.
"Učili smo tamo. Čitav je kat bio rezerviran za nas učenike i studente. Doma je bilo zima, a tamo je bilo toplo, a za jedan dinar, za koji ste dobili čašu vode i dio nečega što je nalikovalo kolaču, imali ste pravo tamo sjediti koliko ste htjeli. Bilo je siromašno vrijeme. Svi smo bili siromašni i skromni. Tako je bilo i u Parizu kad sam u njega došao. Ali to siromaštvo nije nikoga ni u čemu sprečavalo. Cijene su bile pristupačne i za ljude bez novca, hotel je koštao jedan dolar. Naravno, za sobu na šestom katu bez lifta, ali koga je za to bilo briga", prisjeća se Šparemblek mladosti.
A za njegovo zaljubljivanje u baletnu umjetnost "krivi su" Oskar Harmoš i Ana Roje.
"Počeo sam studirati komparativnu književnost, a u teatru sam statirao. Tamo je Oskar Harmoš pitao nas dečke čime se bavimo, a ja sam bio u sportu, u atletici. Pa mi je rekao da dođem i naučim nešto. I ja sam dolazio i pomalo učio. Najprije sam bio u zadnjem redu ansambla 'Đavla u selu', pa onda u 'Boleru' i tako sam sve više i više dolazio u kazalište, a sve manje na fakultet. Bilo je zanimljivih plesača i plesačica, a i sam Harmoš bio je vrlo zanimljiva osoba i sjajan plesač, kakav bi i danas bio u svjetskom vrhu.
A Ana Roje bila je vrsni pedagog, ona nas je sve odgojila i svemu naučila. Irena Milovan i danas je jedan od prvih pedagoga Europe, u mirovini je, živi u Madridu, ali još uvijek ima nekoliko probranih učenika koji joj dolaze iz čitave Europe. Frane Jelinčić završio je kao šef pedagogije na jednom velikom fakultetu. Miljenko Banović imao je svoju trupu u Denveru, Veseljko Suljić u Las Vegasu gdje je također bio pedagog. Sve to dolazi od onoga što nas je Ana Roje naučila o načinu na koji se vježba. Nije to tehnika kakva se uči danas, kada je sve to otišlo u nebo, ali oni su znali svoj posao. Kada smo mi došli u Pariz, bili smo jedini nešto drugačiji od drugih i brzo smo dobivali posao. Tada još nije tamo bilo ni Rusa, ni Rumunja, ni Kubanaca. Bila je to borba, nije bilo lako, ali svi smo mi preživjeli."
Šparemblek i danas vježba, svaki drugi dan, ne više sat, nego pola sata.
"To je sukob između mene i tijela, svakodnevni sukob. Tijelo bi, pa ne bi. A s druge strane tijelo hoće jer ima naviku. Ja ipak vježbam već više od sedamdeset godina. U danu kad ne vježbam puno hodam da zadržim svoje tijelo u vertikali."
Devedesetogodišnjak i dalje prati sve što se zbiva u našem kazalištu, osobito balete. Otkriva simfonijski svijet Antona Brucknera, čitajući Borgesa, razmišlja o tome zašto je "alef" slovo na početku svih alfabeta, azbuka i abeceda i ponovo preslušava balet "Poljubac vile" Igora Stravinskog pitajući se zašto ga nitko nikada nije postavio na pozornicu. Milko Šparemblek, uspravni vilenjak koji na čovjeka prenosi svoju vedrinu i želju da se barem malo uspravnije hoda ovim, koliko god okrutnim, toliko i čudesnim svijetom.
>> Pogledajte kako je bilo na dodjeli nagrada hrvatskog glumišta
Jugoslaven? Što je to?