Primadone na pozornici često umiru, a uspjeh ovisi i o tome koliko se za njima plače. Kad se umire uz glazbu Puccinija, čije note znaju otključati emocije, zadatak se može činiti i lakim. Krivo! Glazba je samo ključanica, a ključ je u glasu i glumi umiruće heroine. Malo što u kazalištu toliko frustrira kao operna smrt koja nikoga ne dirne.
Triput umrla
Ove sam godine tri put gledao kako na pozornici umire Lana Kos: u Mariboru kao Guonodova Julija, u veronskoj Areni kao Verdijeva Violetta Valéry i preksinoć, u ponedjeljak, napokon i na pozornici zagrebačkog HNK, kao Puccinijeva Mimi. S još uvijek svježim sjećanjem na riječku Luciju di Lammermoor, usuđujem se napisati: ova mlada, samosvjesna, snažna i rasna umjetnica prava je gospodarica opernog života i smrti.
Naša sredina još uvijek ima predrasude prema muškim, a još više kritičarskim suzama, pa ću izaći iz prvog lica, pozvati se na publiku oko sebe i reći da je Mimi preksinoć u gledalištu HNK bila dostojno oplakana. To je, naravno, u prvom redu zasluga uvjerljivosti Lane Kos i njena moćnog i zdravo postavljenoga glasa. Njezine su glazbene rečenice žive, a značenje i djelovanje im pojačava na pravim mjestima pravim bojama i drhtajima. Ali, treba pohvaliti i čitav ansambl predstave "La Boheme", koja ne blijedi u prvom redu zato što to ne dopušta dirigent Josip Šego održavajući na visini orkestar. Rodolfa je junački iznio Stjepan Franetović, Luciano Batinić i Alen Ruško već su prokušani Colline i Schaunard, a odlični su gosti stigli i iz Beograda: Snežana Savičić-Sekulić, čiju Musettu pamtimo još od 2007. iz Splita, te mladi bariton Marko Kalajanović kao Marcello.
Dostojno posvete
Sve skupa, a osobito Mimi Lane Kos, bilo je dostojno posvete ove predstave 90. rođendanu velike Sene Jurinac, koja je upravo kao Mimi 1942. debitirala na zagrebačkoj pozornici.
Pratite nas
