Malo je knjiga kroz koje “odjekuje” glazba. Takav je “Život” Keitha Richardsa, nevjerojatna autobiografija gitarista Rolling Stonesa, ali takav je i roman “Ne reci da nemamo ništa” Madeleine Thien (Fraktura, urednik Roman Simić, prijevod Lada Silađin, 179 kuna). No, dok “Životom” tutnji rock and roll, a tuga je obavijena bluesom, kroz “Ne reci da nemamo ništa” odjekuju taktovi najslavnijih djela klasike, onih zbog kojih se nekada u Kini gubilo sve: mir, obitelj, status pa i sam život.
Daleka, predivna i egzotična Kina, zemlja nevjerojatne povijesti i još nevjerojatnijih društveno-političkih mijena glavna je junakinja ovog romana, a jedna dramatična etapa te povijesti čitatelju otvara sasvim novi obzor te zemlje. Priča je to koja obuhvaća veliko razdoblje: od vremena uspona Mao Ce-tunga i svih užasa kulturne revolucije sve do krvavo ugušene studentske revolucije 1989. godine.
No, u tkanju ovog roman povijest je osnova, dok potku čine duboko osobne životne priče junaka koji žive tu povijest, štoviše, njezine su žrtve. Još je zanimljivije što su ti junaci svi odreda nevjerojatno talentirani umjetnici, koji kako bi preživjeli u okolnostima okrutne revolucije, ratova, gladi i iracionalnih optužbi za izdaju, moraju učiniti ono najteže – odreći se svog talenta, odustati od glazbe i postati poslušni kotačić u stroju komunističke izgradnje nove Kine.
I, naravno, ovaj je roman dokaz da čak i u takvim okolnostima umjetnost uvijek preživi, ali da su ljudske žrtve nemjerljive. Uzbudljiva priča sjajno je napisana, kao svojevrsna potraga za prošlošću, ali i kao pokušaj da se vrate životni dugovi. Stoga ovo moraju čitati i oni koji vole velike priče i oni koji vole klasičnu glazbu i svi koji bi trebali učiti o mračnim vremenima totalitarizma u kojima je ljubav prema klasičnoj glazbi vodila na prisilni rad. I u smrt!
