Večer je i selo miruje. Tek malo nastanjenih kuća zaogrnutih maglom ispušta dim u ranom mraku jeseni. Zubata vlaga izbija iz otpalog lišća i razmočene zemlje. Nema čak ni seoskog laveža. Psi čuvarkuće više nisu u dvorištima, privezani lancem uz ograde. Sad su to kućni ljubimci koji spavaju u košaricama, tamo gdje i gazde, mahom bake udovice i pokoji zaboravljeni starac. Zadnji televizori i lampe prešli su u mirovanje. Slabašno svijetli samo javna rasvjeta, klimavi drveni stupovi s pregorjelim žaruljama, kao rupama u starim zubalima. Tu i tamo tukne pokoji zaostali orah na iskrzani asfalt kao nota ispala iz harmonije.
Tamo sam već ja, stojim pred kućom. Moji prijatelji iz sela mile iz svojih dvorišta i budni kao u podne, veseli, stižu bez posebnog poziva. Družimo se od djetinjstva i oni znaju da, kad ja dođem iz velikog grada, kreće zabava.
Kuća je sasvim mala, ciglena, bez fasade, vlastoručno, skromno građena, jer moji baka i djed nikad nisu radili za državnu plaću. Radili su na zemlji, težački prehranjivali obitelj, potomci kmetova u posjedu grofova Šufflay. Nije zaključana. Ulazim. Male, niske prostorije, vlaga na zidovima i čađavi tragovi starog dima ponad peći na drva. Nekoliko cjepanica punih paučine, miris ustajalog drva, dima i trajne vlage. Zidovi u krastama, s otpalom bojom koja ocrtava čudnu kartografiju života. Kuhinjski kredenc, djedovom rukom rađen, sa zarđalim šarkama, mutnim staklom i dvije otkrhnute emajlirane zdjele. U sobičcima goli kreveti i ormar rađeni od pravog drva, puni sićušnih rupica, rastočeni termitima. Ormar zjapi prazan s nekoliko izvijenih vješalica. Na zidovima starinski drveni okviri bez stakala u kojima su pričvršćene sličice. Ruke moje bake... Srce mi zatreperi. Pribadačama pričvršćeni suveniri s hodočašća, sličice svetaca, crteži unuka, sasušene, krhke stvarce. Dirnem jednu sličicu i ona se saspe u komadiće.
Moji prijatelji razmiljeli se po podrumu. Vičem za njima da je struja opasna. Instalacije su derutne, svaki čas može izbiti kratki spoj, ali oni švrljaju i pale sva svjetla s preostalim žaruljama iz socijalističkog doba koje više ne proizvodi nijedna tvornica na kugli zemaljskoj.
U kupaonici zarđale cijevi, sifon prošupljen, kotlić prazan, kada sa sigama kamenca, hidrofor u kvaru. Nekad je to bio najciviliziraniji dio kuće koji su baki i djedu mnogo godina kasnije napravila djeca. Moram na WC pa izlazim u stražnji dio dvorišta obrastao u gusto grmlje i tu obavim bodljikavu nuždu. Društvo u podrumu razgledava dvije rasušene bačvice za vino, napravljene rukom moga djeda, nesuđenog stolara. Ukrašene crtežima grozdova, kao i preša, na kojoj dvoje mladih gazi grožđe. Zemljani pod, hladnoća koja puzi iz najdubljih dubina zemlje, penje mi se uz noge. Za vrijeme velikih kiša izbijaju podzemne vode koje ovdje naviru još od pleistocena. Djed se borio s njima crpkama ručne izrade sve do svoje smrti kada su iznenada preplavile njega, preselivši mu se u pluća, nabujavši do srca.
Prijatelji su euforični. Jedan od njih donio je bocu zrelog mošta. Boca kruži, smijemo se, začas je izuzetno toplo. Spremamo se u disko, pet kilometara pješice, starim željezničkim mostom preko rijeke, u gradić susjedne republike. New wave, punk, Clash, Blondie, Kraftwerk, Eurythmics, Bajaga, Lačni Franz. Hodamo po uskom žičanom mostu bez svjetla i pjevamo Jer je noć, noć, noć, noć, totalni je mrak… Kupa šumi pod našim nogama i širi svoj biljni miris izmiješan sa željezom tračnica. Noćni vlakovi ne prolaze ovim zabačenim rukavcem, ali mi titramo jer će se noćas za nas otvoriti samo srce svijeta.
Trgnem se jer mi se učinilo da je netko ušao u kuću. Poznati koraci! Pojurim u kuću. Osjećam stvarnu prisutnost u kuhinji, mora da su se netom zatvorila vrata. Trag topline, mali propuh, jedva treptaj… Osvrćem se, uznemireno tražim, nešto me tjera da mislim kako je to moguće. Zakasnila sam… Kako ću žalosna na ples? Vraćam se u podrum. Prijatelji su otišli bez mene! Strašno sam osupnuta. Ostajem beznadno ukopana u stajaćem vremenu. Boca je ispijena, izvaljena na podu. Podižem je. U njoj nema ni traga tekućine, prašna je već desetljećima. Žarulja zatitra i ugasi se.
Kuću, vrt, njive i šumu kupili su susjedi nakon ostavinske rasprave jer je naša obitelj tada bila u dugovima. Kad dođem jednom godišnje iz daleke Metropole, vidim kuću s brijega gdje se nalazi crkva i groblje. Okrećem glavu. Radije bih da su je susjedi srušili i proširili svoje tijesno dvorište. Ne znam zašto to ne učine. Isključili su struju i vodu, ispraznili je od većine neupotrebljivih stvari. Svake godine ždere me pomisao da je iznova otkupim. Ali da to i učinim, ne mogu je konzervirati. Kuća naočigled kopni i svake se godine smanjuje. Krov se urušava, mala ručno rađena prozorska okna gnjile, cigla se runi, ali ona i dalje traje, kao teška bolest u remisiji.
Ne želim novu kuću na tom mjestu. Ni slučajno! Ja želim stari život, da mi se vrati! Želim da zacijeli svaka cigla, svaki crijep i stane sve na svoje mjesto, kako je bilo. Da se unatražnom vrtnjom vrate vezeni jastuci s perjem, vatra u peći i vino u podrumu. Da me čeka vruća juha od koka koje pretrčavaju dvorište i mrkve i peršina koji rastu iza kuće. Ja neću novi život sa surogatima utjeha, jer nema puno smisla u onome što superiorno hladi srce. Neću ispražnjena mjesta! Hoću da mi baka pravi štrukle i da me čeka u dvorištu, kod šterne. Da se budim u perinama okupana neusporedivim spokojem nevinih vremena. U kojima još nije započela entropija nepovratnih procesa, osporavanje sreće. Hoću zagristi u život za koji još pojma nemam kakav će biti. I u mučnim danima života pouzdano znati da je svijet sigurno mjesto na koje sam pozvana doći.
U ranom, maglovitom, sisvetskom jutru palim svijeće na grobu prije nego se sasvim razdani i doputuje itko od starih prijatelja. Ne želim da jedni u drugima gledamo vrijeme koje je prošlo, a novo zajedničko ne postoji. Da razmjenjujemo nelagodu informacija koje nam više ne trebaju i da nas nabrajanje uspomena ne uspijeva ugrijati. To otežava stvari. To otežava da se kuća napokon strovali u nepostojanje, gdje joj je mjesto u sadašnjem trenutku. Da se konačno odmori od trajanja kojim je završio njen ciklus života na zemlji.
Sjedam u auto i bježim podvinuta repa, kao lopov u magli, s ugašenim svjetlima i naramkom novčanica koje su izašle iz optjecaja još i prije mog dolaska na ovaj odbjegli, nezaustavljivi svijet. Kad okrenem glavu, u rasteru magle, mrlja i vlage, više ne uspijevam razaznati kuću. Uključim radio. Kažu da će nas danas, dok obilazimo grobove, pratiti krasan, sunčan dan; nonšalantno i samouvjereno kažu, kao da nam udjeljuju više nego dovoljan alibi za sreću.
Možda, ako mi se posreći, bit ću ove zime napokon na korak bliže akvarelu koji ne uspijevam dovršiti, kući raspršenoj u premazima svjetla i sunca, koju iznova gradim.
Osjeća se miris djetinjstva. Baš lijepa emotivna priča o onom tako poznatom osjećaju.