Na Ljetnim noćima Teatra Exit, u dvorištu Muzeja za umjetnost i obrt, u ponedjeljak je izvedba neobičnog cabareta “Koncert za žlice i gitaru”. Za taj žičano-žličani hibrid mjuzikla, koncerta i predstave zaslužan je dvojac Nikola Nedić na gitari i Mario Jovev na žlicama.
– Bio sam prikovan za krevet dva mjeseca nakon operacije i na YouTubeu naišao na Abby the Spoon Lady. I ja sam počeo nešto s tim žlicama jer najgore mi je kada ništa ne radim, ali tada i nastaju najbolje stvari – kaže Mario kako mu je palo na pamet da nauči svirati žlicama. Njih dvojica upoznali su se na riječkoj Akademiji i odmah postali prijatelji. – Kao da nas je sudbina na nekoj crti povezala. Česte su situacije koje nam se događaju sinkronizirano, kao da smo isti ljudi, samo u nekom paralelnom svemiru. Njega ugrize pas, mene će sutra također – govori Nikola, a nemoguće je ne primijetiti da, osim što i na prvu nalikuju jedan drugome, imaju i slične pokrete, razmišljanja. – Mnogi misle da smo ljubavnici, nismo nažalost, iako bi to pojednostavilo mnogo stvari u životu – smiju se obojica. S glazbom je prvi počeo Nikola i neke od svojih pjesama uglazbio na gitari, a kada mu je Mario otkrio da i on piše poeziju, našli su se u Nikolinu stanu i rodile su se “Žlice i gitara”. – Izveli smo to “naše” i Radi Šerbedžiji, našem mentoru i prijatelju, i jako mu se svidjelo. Rekao nam je da smo budale ako to ne počnemo izvoditi, da to nije vidio nikad i kako ga naša energija i povezanost podsjećaju na njega i Ivicu Vidovića, koji su bili srodne umjetničke duše. Nakon nekog vremena, zove on u ponoć i govori: “Dolazite džabalebaroši! Imam ideju, shvatio sam što treba!” – prisjeća se Nikola.
Šerbedžija je njihov nastup povezao dramaturškom notom, koncertu dao karakter predstave i to je bilo to. Izvode dvadesetak pjesama unutar nastupa, a osim žlica, Mario svira i na djedovoj mandolini, koju je i nazvao po njemu, Giro.
– U nekom dramaturškom smislu Nikola Nedić i Mario Jovev igraju sami sebe, kao i onaj prvi put u mojem dnevnom boravku. Ja bih to nazvao mini mjuziklom. Svakoj pjesmi dajemo pozadinski svijet, širi kontekst, vraćamo se u našu povijest, tamo gdje smo bili kad smo je napisali, i ispričamo priču. Gledatelja držimo na rubu pa se pita je li to gluma, improvizacija, mislimo li mi to zaista. Ovo nije teatar, prljaviji je, brehtijanski – kaže Nikola.
Neke od pjesama koje izvode pisali su zajedno, neke odvojeno, no sve se stilski i tematski slažu. To je angažirana poezija, uspoređuju ih s Elementalom ili Dubiozom, a oni su svojoj poetici nadjenuli i ime “žlice i gitara stil“. – Mi smo u duši tragikomičari, volimo apsurd, bizarnosti. U pjesmama smo autoironični, a sve imaju poantu i poruku. Trudimo se osvijestiti publici situaciju u kojoj živimo, kritizirati društvo, ali sve što radimo lijepo je servirano, s osmijehom. Naša je predstava jedna dobro upakirana laž – zaključuju.
nije mi jasno zašto nisu ljubavnici, a tako se dobro slažu?