Baš kao i ove godine, 26. listopada 1970. bio je ponedjeljak. Tog dana, prije točno pola stoljeća, u Kinu Zagreb, kojeg više nema, održana je premijera filma Kreše Golika “Tko pjeva zlo ne misli”.
– Ja sam sjedila negdje u 12. ili 14. redu, a Krešo je ušao zadnji i ostao stajati negdje u visini mog reda s desne strane, naslonjen na zid. Tako je odgledao cijeli film, na nogama. I smijao se kao malo dijete. To je bilo divno kod njega što je znao biti publika. On se davao filmu čitavim srcem i bićem – ispričala mi je ovih dana o toj večeri Leandra Golik. Ona i Krešo tada su već nekoliko godina bili u braku, prethodne godine bila im se rodila kći Ivana, a dvije godine kasnije i sin Goran.
– Dvorana je bila puna, došlo je mnogo prijatelja koji su dobili ulaznice, a došla je i Savka Dabčević-Kučar, što sam zapamtila ne zbog njezine političke funkcije, nego zato što mi je dok sam studirala bila profesorica na Ekonomskom fakultetu. Ali nije bilo nikakvog glamura, crvenog tepiha. Tadašnje filmske premijer bile su bez ikakve pompe, više kao neke sindikalne priredbe. Bilo je nezamislivo da bi se pojavile elegantno obučene glumice ili buduće glumice, masa reportera, bliceva... Nije bilo priloga u nekakvim “Ekskluzivima” na televiziji, kao ni koktela ili domjenaka. Sjećam se samo da smo prije početka premijere sjedili u nekoj kancelariji i tamo možda popili neko piće – prisjetila se gospođa Golik.
Tada nitko, pa ni sam autor, nije ni slutio da će film koji su te večeri gledali postati najgledaniji, najomiljeniji i kultni film, remek-djelo i klasik cjelokupne hrvatske kinematografije.
– Uspjeh filma bio je zapravo veliko iznenađenje. Ljudi su ga išli gledati i po deset puta i svi su se silno zabavljali, pa čak i ljudi u drugim krajevima Jugoslavije kojima nije bio blizak taj mentalitet starog Zagreba. Valjda je svima trebalo zabave. Meni i danas nakon svakog prikazivanja na televiziji stalno zvoni telefon, ljudi me zovu da mi kažu da su ga opet gledali – kaže gospođa Golik.
Sve životne teškoće ostale su spomenute tek usput i ne za javnost, na margini jedne velike i predivne ljubavne priče koja se preda mnom u pripovijedanju gospođe Golik odvila poput najljepšeg filma koji njen suprug nikada nije snimio. Nego ga je živio.
Leandru je 1961. godine, kao odličnu, vrlo društvenu i angažiranu učenicu završne godine zagrebačke IV. gimnazije, u zgradi današnjeg Muzeja Mimara, razrednik zadužio za kontakt s osobama raznih zanimanja koje su jednom mjesečno dolazile maturantima pričati o svom poslu, ne bi li im pomogli u odabiru budućih zanimanja. Tako je jednog dana predavanje održao i filmski režiser Krešo Golik. I to je bilo to. Sve dok neka dva mjeseca nije iskrsnuo pred maturanticom Leandrom i njenom prijateljicom dok su šetale Zrinjevcem.
– Rekao nam je da je iskočio iz tramvaja kad me je vidio i pitao smije li nam se pridružiti, što smo mu mi dopustile. Nakon što je prijateljica otišla svojoj kući, pitao me je smije li me otpratiti do moje kuće. Stanovala sam tada s majkom i sestrom u Frankopanskoj ulici. Na rastanku mi je rekao da sutra odlazi raditi jedan posao i da će biti vrlo zauzet, ali da bi mi se rado javio kad ga završi pa bismo se tada, ako ja budem imala želje i vremena, mogli opet vidjeti. Radio je tada s Brankom Bauerom kao asistent na filmu “Martin u oblacima”. I javio mi se nakon tri mjeseca i predložio mi, ako hoću, da odem s njim u Kinoteku pogledati film “Jesenje proljeće”. Bio je to jedan lijep starinski film. Odgovorila sam da hoću, ali samo na predstavu od 6 do 8, kada sam morala ravno kući jer mi je mama bila jako stroga. Pogledali smo film, on me otpratio preko ceste i rekao: “Gledajte, ne morate mi sada ništa reći, ali ja ću sutra u 4 sata biti na početku Tuškanca. Ako vam se da šetati, dođite. Ako ne, razumijem. I tako smo se rastali. Taj sljedeći dan, sjećam se dobro da je bila subota i da smo ujutro imali školu, ispričala sam sve prijateljici. Pitala me je sviđa li mi se. Rekla sam da ne znam i da ima i brkove, koje stvarno nisam voljela. Odlučila sam u zadnji čas i došla u četiri sata na dogovoreno mjesto. Mislila sam, a to mi je rekla i prijateljica, subota je, poslijepodne, ništa mi se loše ne može dogoditi. Šetali smo Tuškancem sve do Mirogoja i dalje... Njegova urna na Krematoriju danas gleda točno na mjesto kojim smo prolazili. Bila je to velika šetnja, danas nitko toliko ne hoda. Tamo prema Remetama bio je restoran Crveni lajbek u kojem smo popili piće i onda se vratili natrag u grad, do moje kuće. Tada je rekao da opet mora ići na jedan posao i da će mi se javiti kad završi, ali da bi mi volio u međuvremenu i pisati. Rekla sam mu da može, ali nipošto na kućnu adresu, zbog majke, nego u školu. I tako mi je pisao to cijelo proljeće, a pisma su bila sjajna. Cijeli razred ih je čitao. I ne samo da ih je čitao, nego tko god bi prolazio pokraj porte uvijek bi pitao ima li što za Leandru pa onda, ako je bilo, trčao s pismom u razred. Pisala sam i ja njemu, a kada bi mi se potkrala neka gramatička greška, on bi to ispravio crvenom olovkom i vratio mi tako ispravljeno. Kada se opet vratio u Zagreb, nastavili smo se sastajati i tako smo hodali dvije i pol godine. Zapravo je to bila jedna sjajna veza. Mama je sama odgajala mene i sestru i premda nisam patila zbog toga, mislim da mi je ipak nedostajao i otac, a Krešo je bio dvadeset godina stariji od mene. On me je i odgajao, puno me toga naučio, osobito o kazalištu, imponirao mi je i bio je jako, jako dobar čovjek. Tek prije par godina, na jednoj proslavi godišnjice mature, neki su mi dečki iz razreda priznali koliko su tada bili ljuti na mene pošto nitko od njih nije smio ni pomisliti da mi hofira, a onda je uletio Krešo. Ali, znajući koliko mi je bio dobar, svi su mi oprostili – s nježnošću govori gospođa Golik.
Osjetivši da se on nikada neće usuditi zaprositi je, na kraju je ona zaprosila njega.
– Rekao mi je tada: “Ne znam je li ti to pametno. Ja nikada neću imati novca i uvijek će mi na prvom mjestu biti moj posao. Cijenit ću te i poštivati, ali moraš biti spremna na život koji možda neće biti lijep, a ti si mlada, možeš još svašta...“ A ja sam imala samo jedan uvjet: da obrije brkove. I poslušala sam njegov, ne toliko uvjet, koliko savjet, da napustim studij ekonomije za koju je osjetio i znao da me uopće ne zanima, ali sam na taj fakultet otišla zbog prijateljica koje su ga upisale. Bio je u pravu. Upisala sam filozofiju i sociologiju. Ja sam do tada, naravno, znala već sve o njegovom dotadašnjem životu, kao i o braku s Radojkom Ivančević, s kojom je ostao u prijateljskim odnosima i ne samo on nego se i danas nas dvije skoro svaki dan čujemo i posjećujem je u domu. Radojka je bila jako lijepa i jako pametna, utemeljila je studij montaže na Akademiji, a nakon Kreše udala se za Nikolu Tanhofera – govori gospođa Golik i objašnjava mi kako su “Krešo, Tani, Radojka i Slavko bili četverolist” i kako je njihovo doživotno prijateljstvo počelo u nekoj filmskoj školi još 1947. godine. I onda uz radosni smijeh dodaje:
– Radojka je i danas divna dama od 92 godine, a jedino se nije stigla udati za Slavka, premda mislim da je i on u neko vrijeme bio u nju zaljubljen.
Riječ je, naime, o Slavku Goldsteinu kojem je dvije i pol godine nakon smrti svog supruga Kreše životna družica postala Leandra Golik.
– Krešu sam jako cijenila i jako voljela. Bio je predivan čovjek. Ali znate što? Krešo i Slavko bili su toliko slični. Provela sam sa Slavkom 18 posljednjih godina njegova života i toliko sam puta unaprijed znala što će mi reći i što će u kojoj životnoj situaciji napraviti. Imali su iste principe, valjda su se zbog toga tolike godine i slagali – rekla mi je gospođa Golik.
A ja vam upravo ove dijelove njene priče ne prenosim kao pikanterije iz života poznatih i slavnih, nego kao svjedočanstvo o jednom svijetu i ljudima kakvih je sve manje. Bili su predani svom poslu i odani jedni drugima, u ljubavima oplemenjenima velikim međusobnim poštovanjem. I skromnošću.
– Mom Kreši bilo je svejedno što drugi govore i misle, najvažnije mu je bilo da je on zadovoljan i da ga pohvale prijatelji. Imao je ekipu s kojom je radio čitav život i koji su mu se uvijek odazivali, premda bi odmah, ne samo u šali, rekli kako znaju da će imati najmanje honorare, kao i njihov režiser. Njemu je producentska vrata otvorio uspjeh filma “Imam dvije mame i dva tate”, nakon kojeg je snimio “Tko pjeva zlo ne misli”, a ideju za oba dao mu je Ivo Škrabalo. Još jedan čovjek s kojim se puno družio i kojeg je silno cijenio bio je Zvonimir Berković. Prema svojim filmovima, baš kao i prema našoj djeci, kojoj je bio divan i vrlo ozbiljan otac, a ne od onih koji ih tetoše i pričaju im gluposti, odnosio se sa skromnošću. Za pohvale nije mario niti je uspjeh filmova koristio da obija vrata i traži za sebe bilo kakve povlastice. Jednostavno, bio je zadovoljan znajući da je napravio pošten posao – ispričala mi je gospođa Leandra Golik.
Njezina priča važna je zato što potvrđuje ono što smo vjerujem mnogi slutili, gledajući po ne znam koji put “Tko pjeva zlo ne misli”: takav film, koji publici donosi radost već pola stoljeća, kao i čitav veliki opus koji je ostao iza Kreše Golika, mogao je uistinu napraviti samo jako, jako dobar čovjek.
