Kratka proza u trapericama

Pisci slušaju i onda često iskoriste situacije koje su se dogodile nekom drugom pa ih malo i nakite. I stvori se priča. Imam dojam da se autorici dogodilo isto, čula je negdje priču o nekom (sramežljivom) profesoru koji je napokon oženio jednu od svojih studentica. I sve bi bilo dobro da je iz priče proizašlo nešto, ono „nešto“ što priču čini pričom. Zanimljivom i posebnom pričom. Saznanje da je žena glavnog lika zarađivala na „vrućim linijama“, što bi trebao biti finale neočekivanog i zanimljivog obrata na kraju, jedno je veliko i obično ništa. Slabo, nemaštovito i nedojmljivo. Znam da se čovjek vremenom umori od onoga što radi, ali onda treba prepoznati taj umor i ne slati na javne natječaje nešto nedostojno svog teško stečenog renomea. Autorica ove nazovi priče taj renome ima no to nije dovoljno, treba se stalno truditi da ga i zadrži, a to nije lako.

Izvrsno, očekivano izvrsno od autorice, čije zapise čitam u dahu!

Hajde de, nije važno da je riječ je o munjosu profesuru što brlja s nimfetama studenticama, što mu se diže pa opet ni da bi, već su važni ona klupa u četvrtom redu što se spominje jedno deset puta kad li će ispod izađe neka aždaja, riječi što pucaju po šavovima, kao i ona pa-ra-di-gma ras-pu-klog na-ra, itd. Će me ugrize naša Librišna šta ne dijelim njeno prevashodno uhićenje ovom škrabotinom.