Čitatelji ili, bolje rečeno, ljubitelji kriminalističkih romana odavno su svjesni velikih problema s kojima se susreću autori tog rado čitanog žanra. Naime, čini se kao da je sve već napisano te je nemoguće smisliti neko novo ubojstvo koje će ‘držati vodu’ i interes čitatelja svih petstotinjak stranica romana. I zato kriminalistički romani, kako vrijeme odmiče, postaju sve okrutniji, ubojice sve poremećeniji, zapleti idu u takve krajnosti da postaju neuvjerljivi, a opisi mučenja postaju stranice koje se jednostavno preskaču.
Roman “Deveti grob” švedskog scenarista i pisca Stefana Ahnhema (Znanje, urednica Ana Hadžić, prijevod Edin Badić, 129 kuna) spretno pleše po rubu tih problema. Ahnhem je tako stvorio mračan i napet krimić, još jedan u nizu svojih romana o inspektoru Fabianu Risku. “Deveti grob” čita se u dahu, a u klasičan zaplet u ovom žanru, potragu za serijskim ubojicom, autor uvodi priču o krađi organa. No ovdje je to dobro organiziran posao, sa svirepim prodavačima i mnoštvom zainteresiranih kupaca, a sve se odigrava uz prešutni ‘blagoslov’ država, jer žrtve su ljudi koje upravo država smatra svojim protivnicima.
Otkriti koji detalj više značilo bi pokvariti užitak čitanja, ali treba reći da napetost doslovno ne popušta do zadnje rečenice. Prateći trag zločina, Ahnhem prelazi državne granice, ali i piše o spletkama u visokoj politici, jer cijeli slučaj i počinje misterioznim nestankom švedskog ministra obrane. Kako bi sve bilo još napetije, autor se odlučio i za detalj koji je rijedak u ovom žanru (na sreću, i u životu). Stvorio je potpuno drukčiji lik serijskog ubojice – ženu koja u svoju nadasve okrutnu osvetničku misiju kreće zbog ljubavi, kako bi barem u grobu bila sjedinjena s jedinim muškarcem kojeg je ikada voljela.
I naravno, kako je autor svoju karijeru počeo kao scenarist, pred očima čitatelja iz romana izranja vrlo uznemirujući film, prepun krvi, suza, jedinstvenih likova i obrata koje je nemoguće predvidjeti.
