Svaka izvedba Bizetove opere “Carmen” u pravilu je veliko zadovoljstvo i za publiku i za izvođače. Upravama osigurava puno gledalište i dobar utržak jer intrigantni libreto Meilhaca i Halevyja nastao prema noveli Prospera Mériméea i rijetko strastvena Bizetova glazba već desetljećima nepogrešivo privlače publiku, i to u njenu najširem rasponu. Ali, kako “Carmen” izvesti uz relativno stroge epidemiološke mjere i psihičku napetost koja vlada i u Hrvatskoj zbog neposustalog COVID-19? Kako razbiti strah i izvođača i publike od trosatnog druženja u zatvorenom prostoru? I kako izvesti premijeru zahtjevne opere, a pri tome preskočiti sve objektivne i subjektivne prepreke?
Zagrebački HNK u tome je uspio. Chapeau! Izvesti složenu Bizetovu operu u ovim uvjetima pravi je pothvat. A kakva je zapravo koronska novonormalna zagrebačka “Carmen”? “Carmen” lišena dječjeg zbora i baletnih atraktivnih, upravo prštećih prizora. “Carmen” bez scenografije i s jako malo scenskih rekvizita. “Carmen” skromnih, uglavnom sivih, neuglednih kostima koji su važan dio redateljske krajnje asketske koncepcije (kostimografkinja Carla Galleri).
“Carmen” sa smanjenim orkestrom i zborom u kojoj zboraši, a na sreću ne i solisti, imaju plastične maske. “Carmen” bez folklornog sjaja, bez raskoši, bez lažne pozlate, bez reskih kastanjeta, bez koridskih konfeta i vatrenog flamenka. “Carmen” svedena na priču iz ljudske tame, priču u kojoj dobar dečko postane zločest kako bi imao ženu koju voli, a na kraju ostaje bez svega pa kao prevareni slabić postaje tek surovi ženoubojica.
Nova zagrebačka “Carmen” u režiji Arnauda Bernarda (potpisanog i kao autora scenografije i oblikovatelja videa) opera je koja se ne bavi vanjštinom, nego unutrašnjošću. Njoj nije bitno u što su ljudi odjeveni i kuda se kreću, nego što se događa u njima samima. Što se zbiva s njihovim osjećajima, strastima,ovisnostima, ljubomorama, zavistima... I jako važno, s njihovom seksualnošću.
Redatelj propituje ono što mu na pladnju nude i glazba i libreto, a to je pitanje koja je razlika između zaljubljenosti i seksualne opijenosti i može li uopće postojati ljubavna vjernost na dulje staze ili ljubav za cijeli život. “Carmen” se ne bavi pitanjem braka. Ona se bavi pitanjem temeljnog ljubavnog odnosa između dvije osobe. Propituje kada taj odnos nastaje i kako može završiti, pogotovo ako je ljubavna veza preintenzivna. Neumitnim ubodom noža u grudi gdje je nož obično u muškoj ruci, a grudi su ženske. Stara priča, ali uvijek iznova aktualna. I zato opsesivno primamljiva.
Premijerna izvedba kojom je suvereno ravnao talijanski maestro koji je i na čelu zagrebačke Opere Marcello Mottadelli bila je vrlo nefokusirana i klimava sve do početka drugog čina kada je nacionalna prvakinja i neupitna zagrebačka Carmen Dubravka Šeparović Mušović stala na rampu i prkosno otpjevala “Les tringles des sistres tintaient” (u prijevodu Strune glazbala bruje) u čemu su joj se pridružile odlične pjevačice i još bolje glumice Marta Schwaiger kao Frasquita i Josipa Gvozdanić kao Mercedes. Od tog je trenutka operni kotao proključao i publika je gledala jednu potpuno drugu predstavu. Dramu u kojoj glazba nije bila u drugom planu, ali dramu koja je na mahove ledila krv u žilama.
Moćnoj Dubravki Šeparović Mušović (više nego odličnoj u mračnoj i neobično važnoj ariji o kartama) pridružio se izražajni tenor Mikheil Sheshaberidze, koji je osvojio gledalište najpoznatijom arijom Don Joséa, onom o fatalnom cvijetu kojim ga je Carmen doslovno začarala.
U ulozi Micaele sigurna je i decentna bila sopranistica Lana Kos, a imponirao je i glasom i stasom Siniša Hapač kao Escamillo, toreador koji dobiva sve što poželi. Posebne pohvale idu i glasovno impresivnim Siniši Štorku kao Zunigi i Florianu Taviću kao Moralesu. Na sceni su više nego dobro funkcionirali i Jurica Jurasić Kapun kao Dancaire i Tvrtko Stipić kao Remendado, koji su napose došli do izražaja u slavnom virtuoznom kvintetu s Carmen i njezinim prijateljicama, jednim od vrhunaca punokrvne operne predstave koja zagrebačkom HNK služi na čast.
