Slavenka Drakulić u intervjuu je za portal Blic progovorila o svojoj knjizi "Nevidljiva žena i druge priče" koja je nedavno objavljena u izdanju srpske kuće Laguna.
Početni motiv za pisanje te knjige, otkrila je, bile su njene godine. Sa 71 godinom i dvije transplantacije bubrega, rekla je, sretna je što je mogla ostariti i vjerojatno se zbog toga uopće i mogla dohvatiti takve teme. Stariji ljudi, i to ne samo žene, često su usamljeni. A nju je zanimao ženski doživljaj starenja, pogotovo kroz doživljaj vlastitog tijela. O tome mnogi muški pisci, poput Phillipa Rotha i J.M. Coetzeea pišu bez zadrške, ali spisateljice tu temu izbjegavaju ili je okreću na šalu.
Nevidljivost u starosti, nastavila je, polazi od toga da je žena i previše vidljiva jer njen život ovisi o njenom izgledu. Čak i u emancipiranim društvima, tvrdi, žene se vrednuju prema izgledu - veće su šanse i da će na temelju toga dobiti posao.
- Naime, društveni položaj žena ne ide nužno zajedno s predrasudama, običajima, ili tradicijom. U bivšim komunističkim zemljama žene su zakonski bile emancipirane, ali ipak su i u društvu i u privatnom životu dominirali muškarci - da ne spominjem riječ patrijarhalna kultura. Usput rečeno, u nacionalističkim društvima nakon ratova devedesetih doživljavamo oživljavanje patrijarhalnih vrijednosti, najviše pod utjecajem crkve. Ali brojna istraživanja pokazuju da se žene, koje i u mladosti imaju više uloga u životu, psihološki lakše nose sa starošću barem u tom pogledu. One su navikle pomagati obitelji, susjedima i prijateljima, pa to obično čine i dalje. Ne treba zaboraviti da su žene najveći potrošači kulture i da i u kasnoj dobi zadržavaju tu naviku da kupuju i čitaju knjige, odlaze u teatar i slično. Što se muškaraca tiče, njima najveći dio identiteta proizlazi od društvenog statusa. Jednom kad su u penziji odjednom se osjećaju izgubljenima, nepotrebnima, nekorisnima i, naravno - nevidljivima - govori Drakulić koja od kraja siječnja živi u Stockholmu u Švedskoj, gdje ju je zatekla pandemija.
Zastrašujuće je koliko se malo zna o toj bolesti i njegovim posljedicama, a koronavirus je, po njenom mišljenju, promijenio je barem dvije bitne stvari
- Prvo način komunikacije: ukinut je ljudski dodir. Dodir je postao opasan, a to ugrožava međuljudske odnose - od poslovnih i prijateljskih, do intimnih. Način komunikacije se promijenio, bojim se dugoročno. Druga opasna promjena je društvenog karaktera, radi se o povratku autoritarnom modelu vlasti. Zabrane, naredbe, ograničenja, provjere, kažnjavanja - a sve u ime sigurnosti. Bez otpora opozicije i građana. Čovjek se pita gdje se izgubila demokracija i je li taj gubitak također trajan? - upitala se književnica.
A kako gleda na trenutnu društvenu i političku situaciju i u kojem se smjeru razvija?
- Vrlo kratko, rekla bih da nacionalističke državice posljednjih desetljeća i nakon ratova žive u ratovima niskog intenziteta, koji nije prestao jer svim političarima zapravo odgovara. Naime, kad god nekome od njih zatreba skrenuti pažnju sa lokalnih, obično ključnih političkih ili ekonomskih problema, odmah skreće pažnju na susjedne “neprijatelje”. Podizanje ograda i zidova prema drugima i traženje neprijatelja nikuda ne vodi i to se vidi - zaključila je Drakulić.
ovih dana je izašla srcedrapateljna priča ove autorice o njezinoj borbi s coronom. bilo bi lijepo saznati u kojem mjestu u švedskoj i u kojoj bolnici je to bilo i je li provjerljivo ili je to napisano u svrhu propagande za opasnost od corone!