Leo Mujić je cijenjeni koreograf svjetskog glasa. No, mora mu se priznati da je posebno “razmazio” zagrebačku baletnu publiku. On je koreograf i redatelj cijenjenih i nagrađivanih baleta “Ana Karenjina” i “Glembajevi”, i baš zbog toga s velikim se nestrpljenjem očekuje njegov sljedeći projekt, balet “Ponos i predrasude”, po slavnom romanu Jane Austin, čija je premijera u HNK Zagreb zakazana za 27. ožujka.
Gledala sam vaše “Glembajeve” i sjedeći na travi, u sklopu ljetnog zagrebačkog festivala na Trgu kralja Tomislava. I nikad neću zaboraviti tu kazališnu tišinu i koncentraciju publike u srcu Zagreba, pod vedrim nebom. Što se vama sve dogodilo nakon tog baleta?
Puno toga, taj me balet i izmorio i inspirirao. Dao mi je snagu za dalje. Uspjeh je nešto što se može vježbati: nagrade je lijepo dobiti, a još ih je bolje zaboraviti, jer svaki put kada krećeš u nešto novo, ne možeš se osloniti na prethodne uspjehe. Nakon “Glembajevih” sam od cjelovečernjih baleta radio “Velikog Gatsbyja” u Ljubljani, “Anu Karenjinu” u Skoplju, manje balete u Pečuhu, Budimpešti i Zürichu, Japanu..., a radio sam i dio Grand Showa u berlinskom Friedrichstadt-Palastu...
Ukratko, puno posla, tim više jer ne radim samo balete. Obožavam raditi s redateljima, treba mi ponekad da ne budem vrh produkcijske piramide nego da svoju kreaciju stavim u službu nekog drugog. Radio sam nekoliko projekata s redateljem Ivanom Leom Lemom, zatim operu “Čarobna frula”, koju je režirao Krešo Dolenčić, u kazalištu Komedija mjuzikle “Jesus Christ Superstar”, u režiji Damira Lončara i “Groficu Maricu” u režiji Ozrena Prohića, a nakon ovog velikog posla čeka me “Ljepotica i zvijer” s Dorom Ruždjak Podolski...
Zašto koreografi vole raditi scenski pokret u drami i operi? Prosječan gledatelj rekao bi da je to “korak nazad”?
Privlačna mi je ta različita energija plesača i glumaca ili plesača i opernih pjevača. Primjerice, radeći sa sopranisticom Ivanom Lazar naučio sam da je njezin glavni aparat dijafragma, tek zatim dolaze grlo i glas. Bilo mi je interesantno naučiti kakve joj redukcije pokreta trebaju, kada ona mora biti mirna, kada mora biti koncentriran na dirigenta... Ta promjena medija, kada ne radim čisti pokret, baš tu naučim puno novih stvari o kazalištu. Drama je još interesantnija. Danas nitko više ne vjeruje statičnim dramama, mislim da su prošla vremena izgovaranja teksta. I zato glumci moraju imati fizičku spremu što je, primjerice, pokazao i satirični kabare koji sam radio u Kerempuhu. Zanimljivo mi je i kako se glumci bore sa zahtjevima koreografa.
Reakcije nakon baleta “Glembajevi” išle su sve do ocjene da dramu više ne treba ni gledati ni čitati, jer toliko ste točno prenijeli sve emocije tog djela?
Apsolutno ih treba čitati! Nikako se ne smije podržati novonastali školsko-lektirni koncept da djeca idu u kino gledati “Anu Karenjinu” ili “Glembajeve” pa ih onda ne trebaju čitati. Nije zbog toga nastao prijenos u novi medij, u balet. “Glembajeve” sam radio kako bih se dodatno proslavila ta drama, djelo Krleže u cjelini. U suradnji s intendanticom Dubravkom Vrgoč i ravnateljem Baleta Leonardom Jakovinom, koji kreiraju repertoarnu politiku HNK Zagreb, tim sam baletom napravio “proizvod” koji je dostupan mnogima. Čak smo popravili i činjenicu da Krleža nije puno prevođen, jer sada je, u formi baleta, razumljiv gledateljima cijelog svijeta.
Kako ste izabrali novi naslov za Balet HNK Zagreb? Zašto Jane Austin i “Ponos i predrasude”?
U baletu me uvijek zanima ono što nikada nitko nije radio, a što bi dobro pristajalo ansamblu za koji radim. Ima neke svoje teme, svoje naslove koje predložim kazalištu, jer, naglašavam ponovno, osmišljavanje programa je u rukama ravnatelja. Složili smo se sada oko jedne internacionalne priče, koju poznaje cijeli svijet. Ona je totalno različita od “Glembajevih”, ali također nikada nije “prevedena” u umjetnosti pokreta. Uz to ansambl Baleta HNK Zagreb danas ima sjajnu kadrovsku politiku, sada ondje radi toliko odličnih plesača da bez problema imamo sve uloge, u dvije alternacije, cijelu tu odličnu plejadu likova koju publika poznaje ne samo iz romana Jane Austin već i iz brojnih filmskih i televizijskih verzija ovog predloška.
Ansambl Baleta HNK Zagreb raste iz projekta u projekt?
Zaista raste. Direkcija zagrebačkog Baleta odlučila se i vodi repertoarnu politiku kreacije. Naravno, ona ima svoje prednosti, ali i rizike. Osobno podržavam tu politiku, jer bez nje ne bi bilo mojih zagrebačkih baleta. No, istovremeno prihvaćan sve zadatosti svog medija, znam da balet dolazi nakon što je publika neku priču upoznala i kroz film ili TV seriju, svjestan sam da balet dolazi na kraju tog niza. Kada djelo postane opće mjesto, tek tada dolazi balet. Sigurno neću raditi baletnog “Ciganina, ali najljepšeg” (smijeh). Sada u trećem velikom baletu u Zagrebu zahtjevi koje sam postavio pred Balet HNK Zagreb mnogo su veći. Osjećam koliko mi je sada lakše raditi s ansamblom, koji već niz godina radi s mnogim sjajnim i vrlo različitim koreografijama. Sada me plesači bolje poznaju, brže radimo.
No, neki nam i nedostaju poput mladog mađarskom plesača Tamása Daraija, koji je bio neodoljivi Vronski?
Baš mi je drago da ste ga se sjetili. On je za mene neprežaljeni gubitak zagrebačkog Baleta. Fantastičan je plesač. Imao je samo devetnaest godina kada je otplesao ulogu Vronskog, ovdje u Zagrebu postao je veliko baletno ime. On je fenomenalno dijete koje sam upoznao kada sam mu u Mađarskoj radio finalni ispit i nakon toga ga doveo u Zagreb. Zaista mi nedostaje, ali da Darai nije otišao, možda se Takuya Sumitomo ne bi dogodio kao Leone. Sve ima svoje pluseve i minuse, a to je i jedna od karakteristika moje umjetnosti. Život kratko traje, baletna karijera je desetina toga, balet je propulzivna umjetnost u kojoj se dolazi i odlazi, a Darai zaista uspješno nastavlja svoju karijeru u poznatoj Forsythe Company.
Meni osobno posebno je zanimljivo što se “Ponos i predrasude” razlikuju od svega što ste do sada radili u Zagrebu. Vaši su baleti uvijek baleti velikih strasti, a sada je to priča u kojoj strasti postoje, ali tinjaju zakopane pod okovima društvenih normi?
Nešto slično bi se moglo reći i za “Glembajeve”, i tamo je sve skriveno do te noći u kojoj padaju sve maske, razotkrivaju se svi odnosi i strasti. Ali u “Ponosu i predrasudama” priča je zaista drukčija. Balet nam dopušta da ne plešemo samo realnost, puku priču, nego da plešemo i odnose među likova, njihovu introspekciju. Dakle na sceni nije samo ono što junaci pokazuju javno nego i ono što proživljavaju u sebi. Kod Jane Austin je genijalno što nije napisala običan “ljubić”. Da je takav, ne bi se održao do današnjih dana. Ona je u svoje vrijeme, kroz naizgled sladunjavu priču, pisala o položaju žene u tadašnjem društvu, o činjenici da one tada nisu mogle ništa naslijediti, da su bez muškarca doslovno bile gladne, izbačene na ulicu. Austin je u potpunosti ocrtala sliku društva svog vremena, a ona se danas ponavlja u ovom našem neokonzervativizmu. Evo, nas dvoje smo rođeni kada su žene bila jednake, imale jednake šanse. Naše su se mame školovale, našle posao... Je li to tako i danas? Ne bih rekao.
Kada smo dogovarali ovaj razgovor, rekli ste mi da vam je bilo važno i napraviti balet u kojem nitko ne umire?
Točno, u “Glembajevima” smo “sahranili” sedmero ljudi, a broj tih smrti ekvivalentan je broju prošnji u “Ponosu i predrasudama”. Ovo je priča stvorena da pokaže svu moć mog medija, plesa. Važno mi je da napravim balet koji će biti potpuno razumljiv. Ne zanima me bauljanje po tekstu, već samo ono što je ta žena zaista napisala. I zato je tu glazba toliko važna.
I evo nas na našem starom pitanju, bio mi je fascinantan način na koji ste ”čuli” “Anu Karenjinu”, i “Glembajeve”, jer vi ste sklopili glazbu uz koju se plešu ti baleti. Otkrijete koja glazba vama priča ovu priču?
Apsolutno sam se želio držati koncepta da se bavimo određenom geografskom sredinom. To se događa na Otoku i svi kompozitori moraju biti s Otoka. I glazba koju su pisali suvremenici Jane Austen savršeno funkcionira u toj priči. Ja čujem da su udisali isti zrak, bili na toj britanskoj kiši, gacali po tom blatu, živjeli po tim strogim društvenim pravilima. Britanska kompozicija je vrlo specifična jer se razvijala u izoliranim uvjetima. No, bilo je jako teško od kompozitora s Otoka složiti glazbu za balet. Od starih majstora tu je Henry Purcell, otkrio sam sve mogućnosti Edwarda Elgara, kojeg zaista puno koristim, zatim neka manje poznata glazbena imena, tako da će publika upoznati neku glazbu koja nije na “prvu loptu”. No, kada se gleda balet, najvažnije je da on zvuči kao da je ta glazba pisana za taj balet.
Naravno. Pričao mi je kolega kako su ruski novinari, kada je “Ana Karenjina” gostovala u St. Peterburgu, bili pristojni, ali na neki način i doslovno uvrijeđeni: “Tko su sad ti iz zagrebačkog Baleta da nama dolaze s Anom Karenjinom koju plešu na glazbu Čajkovskog?” A na koncu je balet ispraćen ovacijama.
Da, svi su mi to pričali. Nisam tada bio s njima na gostovanju, ali stav je doslovno bio “kako se usuđujete”. Kada su vidjeli balet, promijenili su mišljenje. Tu simbiozu glazbe koja se bira za neki balet, s pričom i plesom najteže je postići. Ovdje u “Ponosu i predrasudama” stvari su malo manje očigledne. Bilo mi je jako bitno i glazbom odvojiti onog što likovi pokazuju od ono što osjećaju. No, tu su i plesovi na dva bala, za koje sam obradio škotsku folklornu glazbu, dakle balet ima i ples iz zadane epohe, provučen kroz moj stil koreografije.
Ovdje će jako važni biti i kostimi. Kako ste to riješili?
To je kod mene uvijek jako zahtjevno jer volim jako puno pokreta. Koreograf sam koji svakog plesača “ubije” koracima, jer on tada najbolje reagira. Zato je baletni kostim užasno težak posao i on se u pravilu gleda iznutra. I zato sam toliko zahvalan svim sjajnim krojačicama iz radionice HNK Zagreb koje daju sve od sebe u izradi tih kostima.
Ovo što ja radim je neoklasika postavljana na čvrste temelje klasike s natruhama modernog plesa. U “Glembajevima” je to bio neoklasicizam, ovdje je neoromantizam. To moraju “pričati” i kostimi. Kada kostim iz ove predstave “stoji” on mora izgledati kao historicizam, s ostacima baroka u odjeći starijih likova. No, taj kostim mora biti praktičan, lagan i pričati priču. Ovdje su kostimi ampir, preciznije britanski regent.
Tko su vam glavni suradnici na novom baletu?
Ostala je na okupu ekipa iz “Glembajevih”: Manuela Paladin Šabanović radi kostime, Stefano Katunar scenu, Aleksandar Čavlek svjetlo, Bálint Rauscher, član Baleta HNK Zagreb, u suradnji sa mnom radi dramaturgiju. Glavne uloge su: Guilherme Gameiro Alves kao gospodin Darcy, Natalija Kosovac je Elizabet Bennet, Bálint Rauscher je Charles Bingley, Iva Vitić Gameiro je Jane Bennet, Takuya Sumitomo pleše Georgea Wickhama... Ono što volim je produkcija velika kao život sam, treba mi od djeteta do čovjeka u poznijim godinama i ovdje svi plešu, pa su tako s nama i prvakinje Baleta HNK Zagreb: Edina Pličanić, Olja Jovanović Zurovac, Mirna Sporiš...
Znače li “Ponos i predrasude” da ste odustali od baletne verzije ”Gričke vještice”?
Nipošto. Taj i drugi naslovi su i dalje u mojim planovima. Važno mi je da su različiti, a vidjet ćemo što donosi budućnost...
VIDEO Dugačak red ispred zgrade HNK
