Prošlog sam tjedna spomenuo francusku strip-scenu i njihovih famoznih pet i pol tisuća novih naslova godišnje, ali koliko god to zvučalo fantastično, situacija ipak nije toliko ružičasta, bar što se autora tiče. U teoriji taj broj zvuči kao da svi mogu dobiti priliku i objaviti svoj strip, ali u praksi se pokazalo da je prosječna prodaja novih naslova oko tri i pol tisuće primjeraka, što, kad izbacimo nove nastavke popularnih serijala koji se prodaju u stotinama tisuća primjeraka, znači da se velik broj premijernih naslova proda u manje od tisuću primjeraka.
Sindikat autora stripa s pravom navodi kako je to nedovoljno da bi autor mogao od toga živjeti, pa, paradoksalno, traže od izdavača da se smanji broj novih naslova godišnje te pomoć i olakšice od države, kao i bolje rješavanje njihova pravnog i socijalnog statusa. S druge strane, izdavačka logika je igranje na zakon velikih brojeva, dovoljno je da od dvadeset-trideset naslova uspije i to će pokriti ove ostale gubitaše, tako da, što se njih tiče, računica štima.
Stavimo li na stranu taj aspekt priče, hiperprodukcija ima i svojih dobrih strana. Jednostavno, tako velik broj naslova nužno mora pokriti širok raspon tema i žanrova (ne baš kao u Japanu gdje, doslovno, za bilo što što vam padne na pamet već postoji manga na tu temu) pa tako svatko može pronaći nešto za sebe, čak i ljubitelji dokumentarnog stripa.
U Francuskoj već osam godina izlazi ozbiljni politički tromjesečnik La Revue Dessinée koji u svakom broju donosi aktualne teme, reportaže, istrage i dokumentarce ispričane kroz strip. No, naravno, ima autora i tema kojima je dvadeset-trideset stranica u magazinu premalo pa su se tako pojavili dokumentarni crtani romani (već sam na ovim stranicama pisao o Palestini i Goraždu Joea Saccoa), niša kojom se ponosi slavna izdavačka kuća Futuropolis i u kojoj u Francuskoj briljira Emmanuel Lepage.
Godine 2011. Yves Frenot, direktor Francuskog polarnog instituta, poziva Emmanuela Lepagea i njegova brata Françoisa da se pridruže znanstvenoj ekspediciji u francusku antarktičku bazu Dumont d’Urville, u Zemlju Adélie. Njihov cilj? Napraviti strip koji će svjedočiti o aktivnostima tamošnjih znanstvenika. Osim toga, Yves Frenot predlaže im da kao vozači sudjeluju u opskrbnom konvoju koji putuje u postaju Concordia, smještenu u srcu ledenog kontinenta, 1200 km od Dumont d’Urvillea. Konvoj za VELIKU polarnu pustolovinu! Dvojica braće doživjet će pustolovinu svog života, ali ništa neće ići onako kako su planirali.
Nakon Putovanja na Samotne otoke i Jednog proljeća u Černobilu, također dostupnih u Fibrinu izdanju, Emmanuel Lepage donosi nam ispovijest koja odiše životom i stvarnošću. Priča je to o znanstvenoj misiji na Antarktici iz koje odjekuje glas čovjeka, humanista kakav je i sam. Mjesec bijele boje također je i dojmljivo svjedočanstvo o bratstvu. Krvnom bratstvu i bratstvu ljudske vrste. Emmanuel Lepage vješto portretira istraživače na toj misiji na kraju svijetu, samozatajne žene i muškarce koji u sebi ne vide polarne heroje, već karike jedinstvenog lanca koji radi za dobrobit čovječanstva. Dokumentarni strip, reportaža, putopis i autobiografska introspekcija u kojoj se riječi, crteži i fotografije nižu i međusobno isprepleću u dirljivoj i nježnoj harmoniji, Mjesec bijele boje svojim autorima, očaranim tom ogromnom bijelom pustinjom “neokaljane, rijetke i jedinstvene ljepote”, pruža priliku za kontemplaciju o umjetnosti i stvaranju.
Emmanuel Lepage crtač je jedinstvenog stila čije ćete stranice nepogrešivo prepoznati među stotinama korektnih, ali sterilnih i ni po čemu posebnih crtača. Njegova elegantna linija, majstorsko baratanje slikarskima tehnikama i izvanredan osjećaj za kolorit čini njegove stripove pravim praznikom za oči. Kod njegovih putopisnih, dokumentarnih stripova obično dokumentarni dio stripa bude obojen u sepiju koja se onda prekida spektakularnim slikama pejzaža u raskošnim bojama kojih se ne bi posramile neke prestižne svjetske galerije. Ja inače više volim klasičan strip-crtež tušem, snažne kontraste te igre svjetla i sjene, ali teško je ostati ravnodušan prema snazi i ljepoti tih ilustracija. Dodatan šarm i dimenziju Mjesecu bijele boje daju fotografije Emmanuelova brata Françoisa, kao određena protuteža crtežu te svojevrsna potvrda autentičnosti njihove nesvakidašnje pustolovine, podsjetnik čitatelju da to što čita nije puki plod mašte. Zanimljivo je i gledati isti prizor ovjekovječen fotografijom i provučen kroz Emmanuelov slikarski filter, koliko god da je fotografija precizna i direktna i jednoznačna, toliko crtež ipak ostaje otvoren interpretacijama, daje čitatelju priliku sudjelovati u oživljavanju prikazanog prizora.
Strip je godinama bio sinonim za lagano, nezahtjevno štivo za dokolicu i zabavu, ali u zadnje vrijeme stvari se dramatično mijenjaju i sve je više naslova koji će zadovoljiti i najizbirljivije nepce, kako likovne tako i literarne. Mjesec bijele boje, kao i ostatak Lepageova putopisnog opusa, zasigurno spada među njih. Trk u knjižnicu!
