Nakon što nas je proljetos razočaralo dugoočekivano finale svjetskog fenomena “Igra prijestolja”, nismo stigli dugo očajavati. Očigledno, kako god završila i što god o njoj mislili, “Igra prijestolja”, potaknula je novi globalni trend koji nam se itekako sviđa, a adaptacije književnih djela, pogotovo fantastičnog žanra, u vrhunske TV serije dominirale su malim ekranima 2019. godine. Gledali smo tako čak dvije serije nastale prema djelima Neila Gaimana, “Dobre predznake” s nezaboravnim Michaelom Sheenom i Davidom Tennantom u ulozi anđela i demona te problematične, ali vizualno savršene “Američke bogove”. Netflix nam je dao “The Umbrella Academy” Gerarda Waya (poznatog nam i kao pjevača ponovno okupljenog benda My Chemical Romance) i najnovijeg “Witchera” koji, nedostacima unatoč, u srcima gledatelja ozbiljno konkurira za nasljednika “Igre prijestolja”. Iskazao se i HBO, s adaptacijom kultnih “Watchmena” Alana Moorea, ali i možda najzanimljivijom serijom ove sezone – “Njegove tamne tvari” Phillipa Pullmana.
Avanture djevojčice Lyre
Tu trilogiju, kod nas u najnovijoj inačici, i u seriji i novom izdanju Lumena, prevedenu kao “Njegova mračna građa”, gledali smo već 2007. godine na velikom ekranu kada je izašao prvi od planirana tri filma “Zlatni kompas” s Danielom Craigom i Nicole Kidman u glavnim ulogama. Nažalost, film je neslavno propao, kako kod publike tako i kod kritičara, pa su i druga dva dijela pala u vodu. No s obzirom na nevjerojatan televizijski potencijal čarobnog Pullmanova svijeta, HBO se u koprodukciji s BBC One upustio u stvaranje TV serije, a sudeći prema prvoj sezoni, izdržat će do kraja. Sezona od osam epizoda, uz odličnu postavu s Dafne Keen u glavnoj ulozi te Jamesa McAvoya, Ruth Wilson i Jamesa Cosma, da nabrojimo samo neka poznata imena, zaključena je 22. prosinca, a prema najnovijim predviđanjima, iduću možemo očekivati već krajem 2020. Tri knjige, prema kojima je nastala, “Polarna svjetlost”, “Čudesni nož” i “Jantarni dalekozor”, dotad je slabo poznati i siromašni autor Phillip Pullman objavio između 1995. i 2000. godine, a one su ga lansirale u zvijezde.
Sedamnaest godina poslije Pullman se vratio u svoj spisateljski svemir i bacio se na pisanje prequel trilogije nazvane “Knjiga o prahu”, čija je prva knjiga kod nas izdana prošle godine pod imenom “Divlja ljepotica”. A iako su primarno etiketirane kao knjige za djecu, “Njegove tamne tvari” bilo bi bolje promatrati kao primjerice “Malog princa”, knjigu koju će djeca sa zadovoljstvom čitati kao uzbudljivu avanturu, a odrasli će u njoj vidjeti slojevitu priču koja zadire u najdublje dijelove ljudske psihe i, otvarajući teške, gotovo bolne teme, postavlja neka od najvećih pitanja – o postojanju drugih svjetova, ljudske duše i – boga. Zanimljivo je spomenuti i da je treći nastavak, “Jantarni dalekozor”, prva dječja knjiga dosad koja je osvojila prestižnu nagradu Whitbread za roman godine i bila nominirana za nagradu Booker. A kako vam ne bismo previše pokvarili praćenje radnje, reći ćemo samo da se većina događaja odvija u svijetu po mnogočemu nalik našem, ali s nekoliko bitnih razlika. Ona najvažnija jest da u tom svijetu ljudske duše imaju svoju fizičku manifestaciju u obliku daemona, životinja koji su tijekom cijelog života neraskidivo vezane za svoje ljude, s njima slobodno komuniciraju i imaju vlastitu svijest – nešto poput glasića iz glave koji je poprimio životinjski oblik. U tom svijetu djeluje zloglasna organizacija Magisterij koja priječi razvoj civilizacije, tehnologije i za svoje izopačene eksperimente koristi djecu, odvajajući ih od njihovih daemona kako ne bi mogli biti okaljani grijesima odraslosti. Glavna junakinja Lyra Belacqua uputit će se na daleko putovanje kroz mnoge svjetove kako bi spriječila Magisterij u njihovu zlom naumu, putem upoznavajući nevjerojatna stvorenja, vještice, oklopljene medvjede, harpije i anđele.
Negodovanje vjernika
U Magisteriju su, međutim, mnogi prepoznali nedvosmislenu aluziju na Crkvu, a izlazak knjiga i filma popratilo je neviđeno negodovanje kršćanskih organizacija. Jedan je engleski konzervativni novinar otišao toliko daleko da je svoj članak o Pullmanu naslovio “Najopasniji britanski pisac” te napisao: “On je antiLewis, pisac za kojeg bi se ateisti molili, da se mole”. Aludirao je pritom na “Kronike iz Narnije” C. S. Lewisa, jedini “prihvatljiv” fantasy serijal za djecu, prožet kršćanskim podtekstom i religijskim elementima koji se čitaju između redaka. Američka Katolička liga, najveća takva organizacija u Sjedinjenim Državama, snažno je lobirala za zabranu knjiga i drugih adaptacija, navodeći kako one otvoreno napadaju Crkvu, katolicizam i religiju uopće. “Njegove tamne tvari” našle su i na drugom mjestu na listi Američkog knjižničarskog društva i njihova Ureda intelektualnih sloboda, među top 100 najomraženijih i zabranjivanih knjiga, i to odmah iza Harryja Pottera. Međutim, ne samo da autoru to ne smeta, nego takve kritike pozdravlja. “Napisao sam te knjige da bih promovirao ateizam i ocrnio kršćanstvo, a posebno Katoličku crkvu”, otvoreno je priznao Pullman jednom prilikom, a kada je zasjeo na listu zabranjivanih knjiga, izjavio je da mu je “baš drago”, ali i da ga jako brine kada određene skupine ljudi pokušavaju diktirati drugima što da čitaju ili ne čitaju. A iako Pullman, i inače poprilično ekscentričan gospodin, voli provocirati javnost svojim izjavama, ono što se iz “Njegovih tamnih tvari” može iščitati seže daleko dublje od puke kritike religije – riječ je tu o prevelikoj moći u krivim rukama, ali prije svega, o ljudskom iskustvu ljubavi, smrti, pripadanja i slobode. I zato, nećete pogriješiti posegnete li za ovim knjigama – ma koliko god godina imali.
A zašto se vjernici uvijek zabrinjavaju za one druge? Jer drugi moraju vjerovati ono što oni vjeruju?