Ako ste rock-zvijezda, pa još k tome bogata, modni odabir širom vam je otvoren. Možete biti šareni, a možete biti i monokromni, crni, pa i u poderanim, kariranim košuljama. Ako je rock-kultura donijela išta demokratično u šareni svijet šoubiznisa, onda je to način odijevanja. No, upravo je novac koji su zaradili neki od najbogatijih pripadnika rock-elite utjecao na njihovo odijevanje i održavanje privida normalnosti, u skladu s temama o kojima su pjevali ili publikom kojoj su se obraćali.
Poznati stih “a rich man in a poor man’s shirt”, ili “bogataš u košulji siromaha”, koji je Bruce Springsteen smislio u pjesmi “Better Days” 1992., samo je opisao situaciju koja je već vladala desetljećima i probleme s kojima su se susreli nekadašnji predvodnici tema o svakidašnjem životu i tegobama, a kasnije ozbiljni miljunaši.
Kako ostati vjeran izvornim idealima, uz u međuvremenu drastično povećan bankovni račun, bila je dilema koja je mučila mnoge.
Nastojeći se odmaknuti od sveopćeg uspjeha, mnogi su prvaci rock-scene shvatili da im se život promijenio otkako su postali, naravno, bogati. Kako usuglasiti nekadašnji položaj kantautora posvećenog temama teškog i bremenitog života, glasa potlačenih i obespravljenih, s lovom koja curi i kaplje na sve strane, problem je s kojim su se susretali mnogi. Neki su još pedesetih instinktivno shvatili kako ga riješiti, pa je Johnny Cash postao autentični “čovjek u crnom”, pozamašna zvijezda koja je skromnost i vezu s korijenima, ali i temama pjesama koje je pjevao, odjenula u crno.
Ako ste primijetili, i Arsena Dedića najčešće ste mogli vidjeti baš u crnom, što je bio znak da je i kod nas prenio taj trend skromnosti usprkos itekako neskromnog i velikog talenta. Nakon što je slava udarila u glavu mnogima i dovela ih do općeg pomanjkanja životnog kompasa, od Elvisa Presleya koji se gubio, tražio i nalazio nekoliko puta u karijeri, do Michaela Jacksona, mnogi su shvatili da Warholovu izreku o “15 minuta slave”, makar ta slava trajala i mnogo dulje, treba shvatiti uvjetno, a često i kao “prokletstvo”. Naravno, nisu oni umrli od šarenila, ali je posvemašnji kič u kojem su živjeli bez pametnih savjeta konzultanata pokazao posvemašnje gubljenje kompasa koje ih je naposljetku koštalo skupih života.
Mnoge velike zvijezde rocka pokušale su, barem naizgled, ostati normalne čak i u vremenima najveće slave. Primjerice, U2 u doba proboja s albumom “Joshua Tree” hodali su okolo i po pozornicama svijeta u poderanim hlačama i majicama, radničkim cipelama, stilizirani poput nekog putujućeg benda u vrijeme američke Velike depresije tridesetih godina 20. stoljeća. U2 su neposredno zatim na vizualno spektakularnoj “ZOO TV” turneji ušli u drukčiju, glamuroznu fazu rada, ironizirajući sami sebe i masmedijsku kulturu, da bi se kasnije opet vratili korijenima. Nakon trideset godina, proslavili su obljetnicu albuma “Joshua Tree” svjetskom turnejom 2017. koju sam gledao u Rimu, izvodeći čitav slavljenički album. Zašto su to napravili? Sam Edge izrekao je vrlo depresivnu konstataciju, “da pjesme zvuče kao da su napisane danas”. Naravno, opet su zaradili puno novca, ali se i vizualno vratili povučenoj, nenametljivoj odjevnoj estetici koju su koristili 1987.
Mnogi su se zapravo sramili golemog uspjeha i love koju su zaradili, dok nisu shvatili da nema ništa loše u tome što su bogati, ako ne izgube vezu sa stvarnošću. Pa je čak postalo i trend odijevati se bezlično, a isticati karizmu koju su neki imali i nastojali je ne izgubiti pod naletom povećanih poreznih prijava.
Sve to uzelo je još više maha s nadolazećim generacijama novih bogataša od devedesetih i proboja grungea, novog tradicionalizma i americane, kad je cijela prva grunge postava iz Seattlea, predvođena Nirvanom i Pearl Jamom, bila odjevena u karirane košulje, hlače do ispod koljena i neke robusne, radničke cipele. Tu kariranu košulju među prvima je od rock-zvijezda pod svjetla reflektora stavio Neil Young još početkom sedamdesetih, kad je kao Kanađanin vrlo uspješan u Americi, američke glazbene idiome folka i countryja upotrebljavao bolje od mnogih drugih.
Njegov glazbeni, ali i vizualni stil, ključno je utjecao na prvake grungea od kojih su ga upravo Pearl Jam pratili na kratkoj turneji 1995., kad sam ih imao prilike i gledati na koncertu u Salzburgu, odjeveni baš poput njega dvadeset i kusur godina prije toga. Upravo su Pearl Jam i Eddie Vedder postali glazbenici “svijesti i savjesti” svoje generacije, i kasnijih godina na pozornici skromno odjeveni u neprimjetne kreacije i crne majice.
No, naravno, estetski uspjesi i artistički domašaji nemaju veze sa zarađenim novcem, ali imate li barem približnu svijest o tome kako uskladiti svoj rad i utjecaj s pojavnošću, rezultati su bolji. Nekima i crna majica ili karirana košulja može biti dovoljna, a nemate li talenta ne pomažu vam ni svi milijuni ovoga svijeta. Što se vrlo jasno vidi upravo u šoubiznisu, gdje manje često znači više. Naravno, ne dolara, jer njih je uvijek dobro imati što više.
Odlican clanak. Pearl Jam dugo nije snimao spotove, borba protiv dilera karata Ticketmastera i cijene, ... i danas predstavljaju bogate revolucionare sa sjedhom milijuna. I da, gledao sam ih 3x uzivo i to je defiinitivno najbolji bend na svijetu.