Daleko od licemjerja prljave visoke svjetske politike, koja je u srpnju 1995. mirne savjesti promatrala kako četničke horde ubijaju zamalo deset tisuća Srebreničana i preostale izmučene protjeruju iz njihova grada-patnika, a onda se sjatila, jednako bez stida, na otvaranje spomen-područja žrtvama kad se prošloga ljeta navršilo puno desetljeće od prešutnoga dopuštenja tzv. međunarodne zajednice da Srebrenica postane najveće europsko stratište poslije Drugoga svjetskog rata pravi književni spomenik stvarnoj muci Srebrenice što je uzrasla do simbola sveopće ljudske tragedije, podigla je bosanska književnica Nura Bazdulj-Hubijar.
Njezin roman "Kad je bio juli", nagrađen kao najbolji od stotinjak rukopisa na natječaju V.B.Z.-a i Večernjega lista (uz koji se od danas i prodaje na kioscima po 29 kuna), uvjerljiv je literarni glas one ljudske Srebenice što je pala žrtvom neljudske politike i spleta okrutnih povijesnih okolnosti koje su napisao bi Mirza, glavni junak romana, "mesečini" (meni se čini) trajna sudbina zemlje (bez) čudesa zvane Bosna, jer i "nejma više ništa što te ovdi više more začudit". Mirza je protagonist i pripovjedač romana. Iz perspektive tog "slabog junaka", onoga koji ne utječe na povijesna zbivanja nego ih trpi, kroz njegova pisma upućena mrtvome ocu, pred čitateljem se slaže slika srebreničkog stradanja u njezinoj najdubljoj ljudskoj dimenziji. Mirza je u vremenu romana prešao dvadesetu, a u vrijeme pada Srebrenice bio je 12-godišnji dječak. Ostavši najprije bez oca (poštenjačinje koji je vjerovao "Titi i bratstvu i jedinstvu", a kad se pridružio bošnjačkoj vojsci, tvrdio je da je ona prava, "kao partizanska"), Mirza ubrzo ostaje posve sam: majku i malu sestricu iz sela odvode četnici.
Dječak, s djedovom Partizanskom spomenicom, živim malim bijelim zecom, sestrinom lutkicom, nešto hrane i sličnom manje-više nepotrebnom ali dječaku emotivno važnom popudbinom bježi u šumu tražeći spas... Što se s njim dalje zbivalo u kaosu rata, što u jednako kaotičnom poraću, a što je upamtio iz godina najranijega prijeratnog djetinjstva to je sadržaj njegovih pisama ocu, složenih od Mirzinih retrospekcija, ali i objekcija na turbulentnu bh. sadašnjost. Odabravši epistolarnu formu za oblikovanje svoje romaneskne građe, autorica uspostavlja dubokoosjećajan, izravan kontakt s čitateljem, koji Mirzina pisma čita kao da su mu samom upućena. Lišen posredovanja objektivnoga pripovjedača, čitatelj je uvučen u priču romana bez ostatka, svom silinom. Nura Bazdulj-Hubijar izvrsno balansira na tom riskantnom rubu čuvajući se da ne otklizne u patetiku, puki sentiment ili banalnu frazu. Autentičnosti njezine proze snažno pridonosi njezina jezična neobičnost: Mirza piše govorom svoga kraja, ali i svojim osebujnim idiolektom neobrazovana mladića koji ne mari za pravopis ili gramatiku.
Bistar i plemenit, Mirza je svojevrsni "vox populi", glas napaćenoga puka. No, u njegovim pismima nema osvetničkoga, bijesnog krika. Naprotiv, ona su miran glas što poziva na dobrotu, nadu i ljubav, koje valjda još nisu posve zatrte. Visoka literarna vrijednost romana "Kad je bio juli" estetskim argumentima osnažuje humanost te poruke.
