Mala scena jedino je hrvatsko kazalište koje na svojem repertoaru nudi predstave za publiku mlađu od dvije godine. Redatelj i glumac Ivica Šimić iza sebe ima čak tri takve predstave koje, po svemu sudeći, postaju trend i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Nakon predstave “Priča o oblaku” i “Priča o kotaču”, nedavno je nastala i predstava “Priča o svjetlu”, u kojoj i sam glumi. Predstave su rasprodane i nekoliko mjeseci unaprijed.
Ima li smisla djecu u toj dobi uvoditi u svijet kazališta?
Nakon Drugoga svjetskog rata, u jednom siromašnom skloništu za bebe koje su ostale bez roditelja u Francuskoj, pedijatrice su bile očajne zbog visoke smrtnosti najmlađe djece. Bez lijekova i adekvatnih uvjeta, jedna od njih jednostavno je odlučila svako dijete ujutro i navečer staviti u naručje i pričati mu o životu. Smrtnost beba pala je 40 posto – isključivo zbog snage govora. Vi ne znate koliko daleko to dopire do djece, ali sa sigurnošću se može reći da postoji vrlo konkretna dimenzija komunikacije. U toj dimenziji kazalište je sve samo ne nepotrebno.
Predstave na podu
Postoje “kazališta za najmlađu publiku” i “kazališta za djecu”, u čemu se ta dva teatra razlikuju?
Vidite, morate se barem malo staviti u vizuru djeteta. Na prvi bi se pogled reklo da čovjek uživa kad dođe u kazalište i vidi golemu scenu, raskošnu scenografiju i rekvizitu, te talentirane glumce na uzdignutom položaju u šarenim kostima. Djeci od godine i pol takvo je iskustvo šok. Dovuku ih u zatamnjenu dvoranu, vide velike glumce kako glasno govore, njihovi ih kostimi prestraše... Da ne govorim o velikim lutkama koje znaju biti odvratne – sliče ljudima, ali nisu ljudi. Sve je to u stanju napraviti kontraproduktivnu reakciju. Zato mi u „Maloj sceni“ težimo onome što Danci, nacija koja je vjerojatno najdalje otišla u razumijevanju teatra za mladu publiku, zovu „kazalište na razini dječjih očiju“. Kod nas se predstave odigravaju na podu, rekviziti i likovi su manji od djece, zbog čega se ona osjećaju sigurnije i otvorenija su za uspostavu odnosa spram toga što vide. Ja sam im kao pripovjedač ravnopravan pa ona ne prate predstavu sa strahom, već sa zanimanjem.
Kakve su reakcije roditelja?
Vrlo pozitivne jer vide da djeca uspostavljaju kontakt. Ali nekad ga je teško prepoznati, čak i osobama s bogatim iskustvom u radu s djecom. Jednom mi se dogodila zanimljiva stvar. Došla je organizirana grupa iz vrtića i nakon predstave mi se teta došla ispričati s obzirom na to da je njezin dječačić od godine i pol zaspao tijekom izvedbe. Kad sam je upitao zašto bi se zbog toga trebala ispričavati, rekla ja da mališan gotovo nikada ne spava nego da stalno plače. To mi je bio najbolji glumački kompliment koji sam dobio u životu. Zamislite taj osjećaj kada vam dijete, koje je u vrtiću toliko prestrašeno da ne prestaje plakati, pokaže toliko povjerenje da zaspi pored vas tijekom izvedbe. Samo trebate gledati svijet iz dječje perspektive. U „Maloj Sceni“ predstave odigravamo za desetak djece, ne bi li se što više mogli posvetiti svakom posebno. Oni kao publika nisu neko konkretno tijelo, više svaki predstavu doživljava za sebe.
Dijalog s bebama
U svijetu stalno raste interes za ovo kazalište. Kako to tumačite?
Prvo, riječ je o specifičnoj publici koja uživa u takvom kazalištu i ima koristi od njega. Drugo, riječ je o priči „s onu stranu rampe“. Kazališni su umjetnici shvatili važnost toga neistraženog područja za njihovu vlastitu umjetnost. Dijalogom s bebama istražuju mogućnosti i ograničenja kazališta te njegove sposobnosti da komunicira. U tim se predstavama ne služi sterotipima, a jedan zanimljiv primjer je aplauz – starija ga djeca usvoje kao socijalnu konvenciju. Bebe to još ne čine, zbog čega se za teatar namijenjen njima i udomaćio naziv „kazalište bez aplauza“. Danas u Europi čak eksperimentiraju i s prenatalnim kazalištem.
