Nataša Govedić ugledna je hrvatska kazališna kritičarka, teatrologinja i spisateljica te profesorica na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti kojoj je Sandorf pod uredničkom paskom Ivana Vidaka objavio proznu knjigu "Kako zavoljeti morskog psa".
Riječ je o neobičnoj prozno-poetskoj zbirci u kojoj se autorica poigrava žanrovima, pa i umjetnostima. Tako je više od trećine ove knjige pripalo mladoj akademskoj kiparici Hani Lukas Midžić koja je inspirirana snažnim tekstom Nataše Govedić stvorila opsežan i iznimno raznorodan ciklus crteža. A ti su crteži (tuš na papiru) nastajali poglavlje po poglavlje, s time da je ponekad književnica prihvaćala likovni izazov pa je nadopisivala i crteže, kako se to može pročitati u uvodnoj bilješci ove multimedijalne i složene knjige.
Možda nije bilo dobro uredničko (ili autorsko) rješenje po kojem su crteži Hane Lukas Midžić getoizirani i zbijeni na kraju knjige. Bilo bi svakako svrsishodnije i efektnije da su tematski pratili poglavlja kojima su posvećeni. Ovdje je važno i napomenuti i da je knjiga "Kako zavoljeti morskog psa" ušla u finale prestižne tportalove nagrade za roman godine, nagrade koja je lani promijenila žiri, ali, čini se, nije promijenila ćud.
Za Natašu Govedić može se reći da piše gotovo cijeli život i da je iznimno obrazovana i pismena, poznata po svojoj oštrini i neumoljivo visokim kriterijima. Iza nje je ostalo pravo obilje novinskih tekstova (mahom kritika i to ne samo kazališnih), tu je i trinaest stručnih teatroloških knjiga, knjiga bajki i dva romana za djecu. Spisateljski zanat je izbrusila i suradnjom s brojnim časopisima (i kao autorica i kao urednica), primjerice za Zarezom koji i danas bolno nedostaje hrvatskoj publicistici i hrvatskoj kulturi.
U knjigu "Kako zavoljeti morskog psa" uvrstila je niz tekstova raznolikih književnih rodova i podrodova. Ima tu autobiografskih krokija, dnevničkih minijatura, reminiscencija na glazbu i književnost, pa i gotovo reportažnih prikaza nekih stvarnih događaja iz kazališnog života. Ima tu i kratkih zaokruženih i efektnih priča, baš kao i pjesama u prozi i proze u pjesmama, britkih eseja, a našle su se tu čak i dvije kraće drame.
Neka su poglavlja povezana istim likovima (Ofelijom) ili barem istim ili sličnim metaforičkim temama, a neka bogme i nisu, nego su usađena u ovaj literarni labirint iz nekog intelektualnog prkosa, samosvojna i pomalo čak i ohola. Stoga bih knjigu "Kako zavoljeti morskog psa" samo uvjetno nazvao romanom, iako danas vrijedi praksa da se gotovo sve može podvesti pod zahvalnu kapu romana čiji je status u našoj čitateljskoj kulturi i dalje neupitan i povlašten do krajnjih granica.
No, u ovom slučaju, sadržaj ove prozne zbirke ipak je preheterogen i to u konceptualnom, dakle hotimičnom smislu, a da bi je mogli ležerno čitati kao građanski, srednjestrujaški roman. Stoga ova knjiga traži zahtjevnog i pažljivog čitatelja koji će uporno tražiti već spomenutu Ofeliju, s kojom je koliko toliko gotovo svatko od nas srođen, i tamo gdje je nema niti je treba biti. No, njen će odsjaj u proznom tkivu svatko tumačiti prema vlastitoj mjeri razumijevanja poprilično hermetičnog teksta u kojem se na mahove presnažno osjeća autoričina teoretska potkovanost.
U ovoj se knjizi izuzetno često spominje prijateljstvo. Prijateljstvo je česti motiv autoričinih lamentacija i psiholoških procjena, prava hrana za motivaciju njenih literarnih junakinja (ali i ponekog stidljivog junaka). Prijateljstvo kao složeni i krajnje fluidni, vremenski zapravo strogo ograničeni proces razvijanja odnosa između ljudi u kojem, baš kao i u ljubavi, ima jako puno neuzvraćenih osjećaja i neobjašnjenih stanja.
Prijateljstvo je doista izvor velikih frustracija od kojih neke najekstremnije mogu postati i cjeloživotne i fatalne. Gotovo simbiotičke. I dovesti nas, na kraju balade, do Ofelije iz ovog romana, ali i do Ofelije iz Shakespeareove drame. Dakle do Ofelije kao isključivo umjetnog, krajnje stiliziranog književnog lika, ali i stvarne Ofelije iz našeg susjedstva ili još gore, iz naše spavaće sobe.
ww︅︆w.lo︅︆ve︅︆xx.c︅︆lub