Ako čovjek išta može na putovanjima, onda može razbistriti glavu i vidjeti kakve su razlike između podneblja u kojem živi i onih koja posjećuje. Igrom slučaja, potkraj prošle godine posjetio sam Španjolsku i Tursku koje, kao i Hrvatsku, obilježava usmjerenost turizmu, ali i sklonost glazbi, tj. duboki utjecaji ne samo lokalne glazbe, nego i isprepletenosti mnogih povijesnih utjecaja i kultura. Naizgled, slično nama, ali razlike postoje i drastične su. Iako se i Barcelona u Kataloniji i Istanbul u Turskoj susreću s ozbiljnim političkim problemima, poput borbe Katalonaca za pravo na referendum o samostalnosti, demonstracije, ili donedavne ratne situacije s Kurdima u Turskoj i američkim sankcijama, obični turisti, a njih je u milijunskim brojevima svaki tjedan, to ne primjećuju i sve to ne remeti svakodnevno funkcioniranje turističkih središta.
No, ovo nije tekst o političkom trenutku tih država, nego upravo o svakodnevnom životu megalopolisa koji su turističke, porezne i druge teme riješili puno bolje od nas. Koji živimo u miru već 25 godina, ali se čini da nam i bliža i dalja prošlost remete svakodnevno funkcioniranje, pa američki vojnici, srpski turisti i, naravno, žene, mogu dobiti batina na lokacijama poput Zadra. Što je samo jedan primjer budalaština kakvih u Istanbulu ili Barceloni nema na takav način, iako je policije i vojske na ulicama puno više nego kod nas. Ono što je kod nas eksces, u velikim metropolama s milijunskim posjetima stranaca ne primjećuje se jer je obilježje svake prave metropole da prihvaća različitosti, barem na turističkoj razini, a potom i novac koji one donose. Sa te strane, nitko vas i ne primjećuje, a najmanje je bitno odakle ste i kako izgledate. Budući da je i Hrvatska stoljećima na razmeđi povijesno važnih područja i različitih kultura, pa i ratova, upravo je nevjerojatno koliko se lokalne razlike kod nas osjete više nego u zemljama čija je povijest još više popunjena povijesnim “radikalizmima”. Kultura je u tome izuzetno bitna, pa stoga i priča o turbofolku u Istanbulu ili Španjolskoj nema veze s ovim našim politiziranim turbofolkom jer se tamo radi isključivo o glazbi. I to odličnoj, koja razne folklorne utjecaje – pogledajte sjajan dokumentarac “Crossing the Bridge: The Sound of Istanbul” – povezuje, a ne razdvaja, dok kod nas svaka nebitna općina ima podjele na “naše” i “njihove”. Ne govorim o razini državne politike, nego o osjećaju među ljudima na ulicama, u restoranima i klubovima. Provincijalizam nije geografska kategorija nego stanje svijesti, pa je tim čudnije kako neki u Hrvatskoj, na rubu Srednje Europe, sitničavo gledaju na kulturološke i etničke razlike, koje u udaljenoj Turskoj ili Španjolskoj puno više ističu kao vlastite prednosti. Ponavljam, na ulici, među ljudima, a ne u državnim odlukama. No, ljudi žive svakodnevni život na koji država ne bi trebala previše utjecati, i upravo je to najveća razlika između nas i njih. Država tamo itekako pozitivno utječe na neke svakodnevne stvari. Recimo, cijene, turizam, način života i kvalitetu onoga što dobijete za ono koliko ste platili. Nažalost, u tim svakodnevnim kategorijama daleko smo iza Istanbula i Španjolske.
Na stranu spektakularnost Istanbula, megalopolisa na dva kontinenta, njegovih palača, tržnica, ulica, restorana, bazara, mase ljudi, dvoetažnih mostova i općeg šušura, neke jednostavne stvari su fascinantne; jeftini, a odlični mali hoteli, kilogram lososa košta 40 kuna, taksi sa sjajnog novog aerodroma uz Crno more do grada stoji 25 eura. Kad je lani došao prijatelj iz New Yorka, rođeni Zagrepčanin, taksist na zagrebačkom aerodromu koji je pet puta bliže tražio ga je 250 kuna, pa je otišao na autobus.
Brod do Azije je četiri kune, a kod nas s Raba ne možete na Pag ili Krk, to je ozbiljna operacija. Pa vam se iz sultanove palače radi gužve na ulicama više od autobusa isplati opet otploviti u Aziju, pa drugim brodom dalje, ukupno 30 minuta vožnje u kojoj vizura s mora daje najbolju sliku Istanbula. Sila turizma u Španjolskoj, iako su nakaradno apartmanizirali obalu, za nas je nedostižna. Ako smo mi u masovnom turizmu za ocjenu 2+, oni su barem za 4+. Prošao sam obalu od Barcelone gotovo do Francuske i dobar dio unutrašnjosti, i sve je za milijune turista u skladu i u mjerilu, nema šokova i neugodnih iznenađenja, kao kad kod nas neki stranac kaže da smo skuplji od Italije ili Njemačke.
Cijene za uslugu nešto govore; primjerice, fine dining restoran na obali, ozbiljna posluga, pjenušac dobrodošlice (ne zaboravite da su Freixenet i Codorniu iz Katalonije) riblji ručak, kolač, desert od smokava, kava, litra vode (flaširana) i čaša bijelog vina, košta ukupno 20 eura, tj. 150 kuna. Ili gavuni za predjelo i plata miješanog mesa koju sam i ja jedva pojeo, sa sjajno pečenim biftekom, lokalnom kobasicom, janjetinom, teletinom i puretinom, kava i čaša vina te litra flaširane vode – 23 eura. Ili patka u umaku, s prilozima, za 16 eura itd. U čemu je caka? PDV u ugostiteljstvu je samo 10%, vikendom su cijene više, ali preko tjedna država subvencionira ugostitelje, nema PDV-a, pa mogu spustiti cijene. No, nije sve u državnim odlukama, jer kod nas i kad smanje PDV na ribu i meso, cijene u lokalima i na tržnicama ostaju iste. Nema teroriziranja s zimmer frei, sve je organizirano i potkraj godine puno je turista, svi dućani i restorani rade kao da je sezona. Paradoksalno, iako je naša obala puno ljepša, a uz to u Španjolskoj umjesto otoka s obale gledate tankere, sve ostalo u turizmu je na njihovoj strani.
