Kad se ne možemo hvaliti gozbama, ostaje nam da se zadovoljimo mrvicama
sa stola. Tako se otprilike može opisati situacija s gostovanjem
hrvatskih glumaca Tarika Filipovića, Krešimira Mikića i Leona Lučeva na
aktualnom berlinskom festivalu koji su se predstavili njemačkom
političkom dramom „Oluja“ Hansa-Christana Schmida, prikazanom trećega
dana Berlinalea. Naravno, to nipošto ne umanjuje uspjeh spomenutih
glumaca, tek dosta govori o poziciji s kojom se hrvatski film (a s
njime i javnost) mora tješiti i zadovoljavati.
Koga još briga?
Pričom o hvatanju i suđenju srpskom ratnom zločincu Goranu Đuriću
“Oluja” govori o Haaškom sudu kao mjestu političkih manipulacija, pa će
za nas ne osobito originalna teza vjerojatno poticati puno više
razgovora među stranim filmskim kritičarima i političkim novinarima
nego što će osobito „prosvijetliti“ političke strukture i publiku na
ovim prostorima. Ali će dobiti i dodatni publicitet zbog angažmana
hrvatskih glumaca među kojima su još i Dražen Kühn, Jadranka
Đokić, Marinko Prga i drugi. Većina ih nastupa u ulozi Srba (Kühn
je zločinac Đurić, Filipović njegov odvjetnik) koje srpski glumci
tradicionalno ne vole tumačiti kada je riječ o međunarodnim
produkcijama na račun ratnih zločina.
Premda prikazuje Haaški sud kao mjesto kompromisa, redatelj Schmid
izjavio je nakon projekcije da ga ne smatra nepotrebnim, dapače, zalaže
se za njegov nastavak, a Tarik Filipović potvrdio je za Večernjak da
njegov posao u tom pogledu smatra vrlo važnim:
– Ima u filmu jedna rečenica u kojoj se istinito kaže: Ma, koga više
briga za Bosnu? I mi na ovim prostorima moramo priznati da nas se to
sve više ticalo nekada nego danas. Zato sam stranim novinarima kojima
sam davao intervjue rekao da zahvaljujem redatelju Schmidu što je njega
još uvijek briga.
Tarik ostaje realan
Za Tarika Filipovića, koji se prošetao crvenim tepihom sa suprugom
Lejlom, ovo je bio prvi dolazak na jedan od triju najjačih svjetskih
festivala.
– Bio sam u Montrealu i na desetak drugih festivala, ali ovo je bilo
nešto zaista jako lijepo. No, ne računam da iz ove suradnje može
ispasti nešto puno veće. Radije bih snimio po dva dobra filma godišnje
kod nas. Daleko od toga da ovako nešto ne bih ponovio, ali pokušavam
biti realan i ne zanositi se.
