Najuspješniji autori kriminalističkih romana na put slave krenu kada stvore karizmatičnog glavnog junaka svojih romana. Sjetimo se samo primjerice Leeja Childa i njegova Jacka Reachera ili svih romana kroz koje je Jo Nesbø proveo svog Harryja Holea, a u tu “teškašku” kategoriju nositelja priča u trilerima svako spadaju disleksični istražitelj Will Trent te patologinja Sara Linton, oboje stvoreni u glavi Karin Slaughter.
Svi autori o kojima je ovdje riječ nipošto nemaju lak suživot sa svojim junacima, jer nakon velikih serijala i uspjeha kad-tad dođe vrijeme za pitanje kako izaći iz kruga tih junaka. A ta je dilema, naravno, stara koliko i taj literarni žanr, jer “namučio” je Poirot Agathu Christie, a ni Arthuru Conanu Doyleu nije bilo lako sa Sherlockom Holmesom. I svaki od tih velikih autora pokušao je iz ove zamke pronaći vlastiti put pa se tako Nesbø okušao i u romanima za djecu te stvorio zabavni serijal o doktoru Proktoru. No autorica koja je doista najbolje odgovorila na taj veliki zadatak ipak je Karen Slaughter, o čemu svjedoči i roman “Slagalica” (Znanje, urednica Danijela Žitković Rumbak, prijevod Mirta Jambrović).
U ovom uzbudljivom trileru pratimo klasičan bijeg pred ubojicama koji iz obiteljske prošlosti upadaju u život jedne mlade žene. No, unatoč velikim obratima, sjajnim likovima i radnji zbog koje je ovu knjigu teško ispustiti iz ruku, pravi adut je priča iz pozadine. Jednim svojim dijelom ona je priča o ovisnosti žrtve i zlostavljača, a drugim, mnogo većim o ljubavi koja postaje opravdanje za postupke kojima opravdanja nema. Autorica se ovdje dokazuje kao vrhunska analitičarka psihe i emocija jer, ma koliko nam bilo teško, razumijemo njenu junakinju.
I to je ono što istinski plaši u ovom romanu, sama pomisao da se takva patološka ljubavna veza može dogoditi doista svakome, iako se ovdje događa ženi koja sa sobom vuče traumu oca silovatelja. I baš zato je ovo roman uz koji se najbrže zaboravlja korona i sva patologija koju je ona unijela u naše živote.
