Ljude su oduvijek privlačile apokaliptične priče – filmove katastrofe gledamo kako bismo se opustili, a distopija već dugo je jedan od najpopularnijih književnih žanrova. Bilo da je riječ o invazijama neprijateljski nastrojenih izvanzemaljaca, zombi apokalipsama ili pandemijama neobičnih virusa, nešto nas neodoljivo vuče ka katastrofalnim scenarijima. Postoji nekoliko teorija zašto je tome tako i zašto nas baš ideja o propasti svijeta kakav poznajemo toliko privlači. Možda, smatraju neki, naše strahove i tjeskobe umiruje promatranje kako se naše najgore noćne more događaju nekom drugom ili zato što nas uljuljkava u osjećaj da su te iste more nemoguće ili bar teško ostvarive. A možda je stvar i u perspektivi – u usporedbi s kataklizmičnim događajima koje proživljavaju likovi naših omiljenih filmova i knjiga, naši svakodnevni i stvarni problemi djeluju sasvim malo i nevažno.
No, jedan od novijih žanrova unutar te apokaliptične fikcije, sa sobom donosi scenarije koji su nam mrvicu i prestvarni.
Riječ je tu o klimatskoj fikciji, ili popularno zvanom cli-fiju, terminu nastalom kako bi se opisala djela koja se bave ljudskim utjecajem na klimu, klimatskim promjenama i njihovim posljedicama. Iako je naziv “klimatska fikcija” skovan tek prije nekoliko godina, s takvim smo se temama susretali i prije. Jules Verne još je u 19. stoljeću u zamislio svijet bez godišnjih doba zbog promjene osi Zemlje pa i propast Europe u brutalnoj zimi koja ledi sve pred sobom. A poznati je engleski autor J.G. Ballard 1960-ih, kada su klimatske promjene većini bile još dalek pojam, pisao romane o otapanju polarnih kapa, ekstremnim uraganima i posljedicama zagađenja okoliša.
Klimatsku fikciju kao relativno mlad i brzorastući žanr možemo promatrati i kao podžanr znanstvene fantastike – bolje rečeno, spekulativne fikcije, ali i kao zasebnu vrstu društveno angažirane književnosti. Neki od najprominentnijih autora klimatske fikcije danas u svojim djelima isprepliću i elemente fantastike i znanstvene fantastike, stvarnosne proze, distopijskih pa i utopijskih scenarija – a postoji, moramo spomenuti, čak i klimatska poezija. Opisuju pritom ne samo katastrofalne posljedice klimatskih promjena na okoliš već i, ponirući u dubinu ljudske psihe, istražuju utjecaj radikalnih promjena uvjeta života na društvena uređenja, ideologije i međuljudske odnose. Svima nam je poznat i blockbuster “Dan poslije sutra” nastao prema knjizi “The Coming Global Superstorm” Arta Bella i Whitleya Striebera. Taj hit-film iz 2004. s Jakeom Gyllenhaalom i Dennisom Quaidom u glavnim ulogama, tematizira svijet koji iznenada ulazi u novo ledeno doba. Jedna od najpoznatijih živućih distopijskih autorica, znana i kao prva dama distopije, svakako je i Margaret Atwood, čije priče gotovo uvijek zloslutno obitavaju na granici između zbilje i mašte. Njezina trilogija koju čine “Gazela i kosac”, “Godina potopa” i “Ludi Adam”, tako pripovijeda o gorućim etičkim pitanjima koja bivaju zanemarena nauštrb tehnološkog i znanstvenog napretka, ljudskoj pohlepi pa i globalnoj pandemiji koja zbriše većinu ljudske rase s lica Zemlje. Zvuči vam poznato? Tu je roman “Orleans” Sherri L. Smith, koji predstavlja zastrašujuće moguće posljedice uragana koji već ionako uništavaju obalu SAD-a ili “Clade” Jamesa Bradleya koji prati sudbinu jedne obitelji u svijetu koji se radikalno mijenja. Krajem prošle godine u Njemačkoj je organiziran i prvi književni festival posvećen klimatskoj fikciji te ona postaje i sve popularnija u Hrvatskoj, gdje je Zelena akcija, neprofitna organizacija za zaštitu okoliša, dvije godine zaredom organizirala i literarni natječaj na tu temu. Najbolje su priče i pjesme objavili u dvije zbirke nazvane “Homo Climaticum”, a kako naši sunarodnjaci vide nadolazeću klimatsku katastrofu, možete pročitati i besplatno na njihovim stranicama. A danas, kada smo uglavnom svi, izuzev nekih ljubitelja zavjera, bolno svjesni utjecaja koji ljudsko djelovanje ima na naš okoliš i budućnost, klimatska fikcija sve manje djeluje kao fikcija.
U svijetu poharanom potresima, požarima i pandemijama prestaje biti izvor bezazlene razbibrige te postaje strogo upozorenje. Teško je ipak bezbrižno ležati na plaži dok čitate o podizanju razine mora zbog koje će ta plaža za nekoliko godina biti samo uspomena, a vi zbog uništenog ozonskog omotača nećete više ni pomišljati na sunčanje. Ali možda nam može biti onaj posljednji okidač koji nas natjera da prestanemo naš dom shvaćati zdravo za gotovo.
Svi bi vi i ovce i novce - uživali u blagodatima tehnologije modernog svijeta, a imali okoliš kakav je bio prije nego što su znali za struju. Nema šanse. Ili jedno ili drugo. Imat ćete što ste si napravili.