Slobodan Šnajder, nagrađivani hrvatski dramatičar, ali i esejist i romanopisac čiji je autobiografski roman “Doba mjedi” osvojio čak pet nagrada, nedavno se vratio s frankfurtskog sajma knjiga gdje je predstavio njemačko izdanje svojeg najhvaljenijeg romana. “Doba mjedi” objavila je bečka izdavačka kuća Zsolnay, a na njemački su ga preveli Mirjana i Klaus Wittmann. Kritike romana objavljene su u Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj, a kritičari ističu da je tu riječ o “velikom obiteljskom romanu”. Roman je u međuvremenu već preveden na slovenski i makedonski, uskoro izlazi i talijansko izdanje, a ugovoreni su i prijevodi na francuski, nizozemski i ukrajinski. Fraktura je Šnajderu ove godine objavila zapaženu zbirku memoarskih esejističkih zapisa “Umrijeti u Hrvatskoj”.
Nedavno ste se vratili s frankfurtskog sajma knjiga gdje ste promovirali roman “Doba mjedi” preveden na njemački i sudjelovali u više diskusija. Ima li u Frankfurtu mjesta i za pisce, pogotovo one hrvatske?
Frankfurtski sajam više je okrenut izdavačima nego piscima, ali svakako ne škodi da autori posjede ispred svojih naslova. Zapravo riječ je o nekoj vrsti burze na kojoj se trži autorskim pravima; tu su onda autori prije objekti, nego subjekti. Moj je agent u Frankfurtu organizirao „simultanku” s petero dosadašnjih izdavača, to je svakako rijetka zgoda. Lani je Ivana Sajko za svoj roman dobila nagradu za najbolju na njemački prevedenu knjigu. Također znam da će Kristian Novak i Damir Karakaš, a to su samo dva primjera, uskoro imati svoje knjige na njemačkom. Hrvatska književnost stoji u Europi dosta bolje od hrvatske države u njezinu današnjem liku i djelu. Također, razgovor koji smo Kristian Novak i moja malenkost vodili s austrijskim piscem Norbertom Gstreinom, uzgred dobro posjećen, otkrio je mnogo zanimljivih sličnosti među nama te smo ponešto uspjeli i formulirati...
Mislim da kvaliteta neke književnosti nije matematička funkcija broja izvornih govornika. Kao i u svemu drugome, svi su kvantitativni parametri protiv Hrvatske pa onda, dakako, i broj čitatelja koji mogu čitati naše knjige na jeziku na kojemu su pisane. Ali mi nemamo ništa drugo nego riječi, riječi, riječi... Pazimo samo da te riječi ne ispisuje Polonije kako ga je ukebao Hamlet.
Devedesetih ste jedno vrijeme i živjeli u Njemačkoj i od nje. Koliko se Njemačka otada promijenila?
Njemačka, bilo bi bolje reći zemlje u kojima se govori njemački, jer tu je i Austrija, jest moja izborna domovina, iako je teška ljubavnica. Ona ne voli da je se ispituje o tome s kime je sve pošla, ali ne pada zbog toga u histerične napadaje kao Hrvatska. U devedesetima bila mi je prva domovina jer me dohranjivala. Pa i danas, upravo prijevod “Doba mjedi”, knjige koja je pod njemačkim naslovom “Die Reparatur der Welt” objavljena kod bečkog Zsolnaya, poravnao mi je put do drugih jezika. To je naprosto tako. Mi, izvorni govornici hrvatskoga, djelujemo sami sebi pomalo kao posljednji Mohikanci. K tomu, moja publika i fizički nestaje, da bi većim dijelom izronila u – Njemačkoj. Moram biti sretan što moja knjiga slijedi publiku u njezinu egzodusu, a nesretan jer taj egzodus ima dramatične posljedice za Hrvatsku. Ljudi, mladi, u reproduktivnoj dobi odlaze za „šarenim svircem hamelinskim”, baš kao što je opisano na početku i na kraju “Doba mjedi”, to jest odlaze svi koji imaju nešto za prodati. A od naše političke klase nisam o tome dosad čuo nijednu suvislu, čak ne ni zabrinutu riječ. Jer, pada nam nezaposlenost, i koga briga. Magija brojeva može svašta, pa i potpuno začarati svaku stvarnost, tako isto i onu najgoru. Statistika je vragometna meštrija.
S druge strane, Njemačka je danas kao prekrcana lađa. Osjetio sam to i u Frankfurtu, a napose u Berlinu koji poznajem bolje. Čini mi se Njemačka danas nekako nervoznija nego prije. Lađa se primiče kraju svoje nosivosti. Tko zna što će biti.
U Njemačkoj se više nego u Austriji rasplamsala polemika o Handkeu i Nobelovoj nagradi. Jeste li vi ostali po strani kad je riječ o toj polemici?
Idem u one, ne baš malobrojne koji su žestoko polemizirali s Peterom Handkeom u doba kad je ovaj objavio svoj tako sporni putopis, to jest ljubavnu izjavu Miloševićevoj Srbiji. Ona me zaprepastila već i zato što mi je, na primjer, uprizorenje Handkeova Kaspara u herojskom razdoblju Teatra &td, dok ga je vodio Vjeran Zuppa, jedno od ključnih teatarskih doživljaja u mojem formativnom razdoblju. A to je teško zaboraviti. Pa je teško zaboraviti i Handkeovu kasniju političku involuciju. No ipak valja dozvati u pamet neke danas zaboravljene stvari o Handkeu. On je, naime, oduvijek imao problema sa svojim užim zavičajem, s Austrijom, barem koliko i Thomas Bernhard. Treba, na primjer, pogledati nesmiljenu kritiku njegova romana “Wiederkunft” iz osamdesetih. Praktički, njegov izborni zavičaj počinje u tom romanu od onog trenutka kad kao mladić na jednom spoznajnom putovanju ostavlja za leđima svoju domovinu. Handke je, baš kao i moja malenkost, oduvijek morao nositi stigmu „ptičice koja kadi u vlastito gnijezdo”. Recimo, bio je prema tom gnijezdu hiperkritičan. Ali ja to smatram prvom obvezom pisca-intelektualca. Obično kažem svojim njemačkim prijateljima koji se za mene zanimaju sljedeće: “Ako vam je do toga (ali zašto bi bilo?) da shvatite moje teškoće s domovinom, koje uzgred počinju tamo negdje 1982. godine, dakle duboko u prošlom vijeku, a traju nesmanjenom žestinom do danas, čitajte njemačke i austrijske polemike protiv Handkea!”
No Handke je, a tu se razlikujemo, unatoč tome što je odlučio biti crnom ovcom na alpskim pašnjacima, žarko htio nekamo pripasti. I onda je, po crti jedne strašne optičke iluzije, od mnogih Srbija, jer imade više od jedne Srbije sigurno, odabrao podržati, cijelim svojim golemim književnim darom, onu najgoru. Dogodila mu se neka paralaksa, greška koja dolazi iz prevelike blizine.
Međutim, sreo sam Handkea nedavno u Novom Sadu. Pred prepunom dvoranom Srpskog narodnog pozorišta održao je govor u vezi s ne znam više kojom nagradom. Govor potpuno protivan očekivanjima većine prisutnih, a tema bila je jezik i teškoće prevođenja poezije. Riječju, Handke je ostario, promudrio se. Za moj pojam Peter Handke najveći je živući pjesnik njemačkoga jezika. Dakle, apeliram, ako ne za pravdu, jer on se sam založio za krivdu, a ono za milost za nj. No sad će svi reći: “A Knut Hamsun? A Ezra Pound?”
Da. Knut Hamsun. Njegovi su mu zemljaci, nakon što je stao uz nacizam, stali vraćati knjige na kućnu adresu. Može li se išta gore dogoditi jednome piscu? Jedva. Ezra Pound se, zbog podrške Mussoliniju, dopao kaveza, ovo nije metafora: izložen je u kavezu kao osobita zvijer. Knjige imaju svoju sudbinu. Kao i njihovi autori.
Uskoro putujete u Milano na predstavljanje talijanskog izdanja “Doba mjedi”. Je li slučajno da su ga objavile dvije glavne države iz sila Osovine?
Ostaje mi čuditi se što se još nije javio Japan, a samo što nije. Stara se savezništva imaju poštovati. Moja bi knjiga baš lijepo sjela na police knjižara u Zemlji Izlazećeg Sunca. Međutim, i bez Japana, “Doba mjedi” zaokružit će ukrajinskim prijevodom broj sedam. Kad su mi moja baka i teta pekle palačinke u dobi dječaštva, običavale bi reći da te palačinke „govore sedam jezika”. Moju knjigu u francuskom prijevodu sigurno ne bi izdala Vichyjeva Francuska. Ukrajina s Galicijom praktički je prostor središnjeg dijela romana, itd. S Poljskom ću morati čekati. U knjizi je gorka kritika poljskog antisemitizma, a nitko ne voli da mu takve stvari stavlja na nos stranac. Premda, moja knjiga je “declaration of love” za Poljsku, potrebno je samo naći Poljake koji će to potvrditi. Zasad ih nema. Ali ipak, Poljska je jako velika zemlja. Poljaci se, a to ima smisla, smatraju „Kristom među narodima”. Sve dok nisam počeo istraživati za “Doba mjedi”, mislio sam da je hrvatska povijest najgora na svijetu. Ako to ikoga ovdje može utješiti, Poljaci su, sve do novijeg doba, lošije prošli, valjda najlošije, a kandidata za tu titulu u kategoriji „najgora povijest” u Europi ima mnogo.
Ali nemoguće je tu tešku prošlost – onu koja ne želi proći, kao uostalom ni naša – baciti kroz prozor. Onako kao što su Rusi, u jednoj od brojnih „particija” poljskoga trupla, bacili kroz prozor Chopinov klavir. Hoću reći, ta je povijest jednako tako poljska kao što je taj klavir bio Chopinov, a sam Chopin Poljak.
Koliko je uspjeh romana “Doba mjedi” poremetio vaš status dramatičara?
Ništa na svijetu ne može poremetiti moj status dramatičara jer to su lanjski snijezi, to jest on ne postoji. Što se zagrebačkog HNK, na primjer, tiče, moram, eto, hibernirati u tom nepostojećem statusu i tako će biti sve dok njegov intendant bude Milan Bandić. No mislim da to ide kraju. Bandić bi dobro učinio da napamet nauči purgersku frazu “čim, čim prije, tim, tim bolje”. I da je ozbiljno shvati kao mantru. Sada kad je dobio dvojnika, ne mora se više diviti samome sebi za jutarnje toalete. Dvojnik je u stanju bolje objasniti tko je on zapravo kad je potpuno iskren. Kad se to dogodi, to jest kad Bandića ovako ili onako nestane, za pola godine nitko neće znati tko je Dubravka Vrgoč, a i Buljanova ambicija da određuje što u hrvatskoj dramskoj književnosti jest, a što nije, režirajući uz to pola repertoara, bit će malo potkresana. Stiže nam Murakami, ah, dakako, i to smo pročitali, u njegovoj režiji. Beskrajno je smiješna ta priča sa Žižekom. On je, recimo, filozofski pisac, ali, eto, nije baš Platon. Potonji je bio apsolutno u stanju iznijeti svoje ideje (napose o idejama) u formi dijaloga. Dijalog je u dramskom pjesništvu nešto dosta važno. Može li itko u Zagrebu zamisliti da bi, primjerice, Ljubljanska Drama naručila kod Branka Despota, istinskog hrvatskog filozofa, ne tek pisca, da posloži u dramskoj formi neke svoje ideje recimo o “Pribjegarkama” Euripidovim? Pa i tu bi bila riječ o nepokopanim mrtvacima, pače o mnogo mrtvaca. Slovenci bi se na tako nešto grohotom nasmijali. A nije da nemaju tih mrtvaca. Drago Jančar zna sve o tome.
Uzgred, hrvatska drama tekuće sezone potpuno je nestala s repertoara nacionalnih kazališta. Kad me mlađi kolege pitaju o smislu pisanja drama, obično ih uputim da se okane ćorava posla i bace se na bilo koju drugu pisanu formu, esej, feljton, roman... najbolje da odmah pišu scenarij za film. Također, tajna je i u vještini pisanja sapunica: “Budite u duhu vremena”, velim im ja, čak i kad je on u celofan umotana sablast.
Još samo ovo: da se potpuno isperu posljedice divljanja Bandićeva kadra u kulturi Zagreba, koju je svojedobno Ljuština dobio kao leno, kao feud, a u zamjenu za jedan krug javnih poniženja od svojega gospodara, trebat će više godina. Ja ih možda nemam. U tom smislu Ljuština je bio potpuno u pravu rekavši da se ja protivim njegovim praktikama – a taj je u kulturu samo prenio Bandićeve – zato što, za razliku od njega, u životu nisam uspio. Pa možda uspijem post mortem. Kako god, ovaj čovjek čije je prebolno odvajanje od funkcije s kojom je srastao popraćeno takvom fanfaronadom, uistinu je unikatna pojava, prestižna, rekla bi Vrgoč, ona jako voli taj izraz, sve je kod nje prestižno. Dakle, kod Ljuštine je unikatno to što je on jedini direktor satiričkog kazališta na svijetu koji je tužio pisca zbog, pazi sada, satire.
Hoće li knjiga memoarskih eseja “Umrijeti u Hrvatskoj” dobiti nastavak?
Naravno, jer ovo što ja radim pola stoljeća, prodajući manje-više isto brašno, jest lotta continua. Također, sve su to rani radovi. Ta će se knjiga zvati Hrvatska ideologija, na tragu jedne Marxove. Ali to će počekati. Radim na jednom ovećem romanu o Zagrebu. Svojem rodnom gradu iz kojeg sam se, u svakom smislu, pa i administrativnom, davno ispisao.
Želja bi mi bila upitati Slobodana Šnajdrra zašto mu je hrvatska povijest možda najgora od sviju drugih u europskih naroda ??? I na kojem su mjestu na toj njegovoj “rang listi” valjda po njemu “europska elita” španjolci, englezi, njemci,francuzi ?! Kompleksi su zehebana stvar..