Nadamo se da će pandemija brzo okončati i da će splitsko kazalište moći primiti onoliko gledatelja koliko ima mjesta jer doista je, blago rečeno, šteta što je manje od stotinu osoba moglo guštati u izvrsnoj premijernoj izvedbi predstave “... a mobitel i dalje zvoni” suvremene američke dramatičarke Sarah Ruhl koju je prevela, adaptirala i režirala Nenni Delmestre. Sa suradnicima i glumcima napravila je vizualno prekrasnu predstavu zbog koje vrijedi doći u teatar i koju bi HNK Split trebao stalno imati na repertoaru. Jer, uz ostalo, u kazalište se ide zbog mašte i čarolije kakvu nam donosi ova istovremeno komična i tragična drama.
Redateljica Nenni Delmestre iz svoje ladice u kojoj ga je godinama čuvala izvadila je tekst Sarah Ruhl koji je napisan prije petnaestak godina, preveden na više od dvadeset jezika i postavljan na scenama mnogih kazališta.
– Ovo nije predstava o smrti, o otuđenosti, a i mobitel je samo okidač. Naime, ne mislim da ima smisla raditi predstavu o općim mjestima jer toliko predstava u novije vrijeme eksploatira takve teme da je dijagnoza svijeta zavijenog u crno postala dosadnom ili trivijalnom. Više me zanima predstava o empatiji, o jednoj naoko beznačajnoj djevojci koja je odlučila popraviti svijet čovjeka čiji je mobitel slučajno dospio u njene ruke. Podjednako važno, ovo je i predstava o potrazi za ljubavlju – objašnjava redateljica.
Predstava izrazite likovnosti koja, kad je gledate, imate na trenutke osjećaj da ste zapeli u nekom starom filmu punom romantike, već na samom početku zaintrigira scenom u restoranu. Za jednim stolom umre gost, a njegov mobitel nastavlja zvoniti. Djevojka za susjednim stolom odaziva se na svaki poziv ne znajući ništa o pokojniku, njegovu poslu, obitelji, prijateljima... Od njezina prvog javljanja na mobitel počinje zaplet koji nas istančanom dramaturgijom vodi do kraja ove dvočinke kada doznajemo da se pokojnik bavio prodajom organa, a djevojka koja se uporno javlja na njegov mobitel čitavo vrijeme pokušava promijeniti zamršene odnose koje je imao s bližnjima i svijet u kojem živimo učiniti boljim.
Nenni Delmestre, koja je ovom atraktivnim komadom obilježila 35. obljetnicu svog redateljskog rada, vratila je rotirajuću pozornicu i iskoristila sve dostupne tehničke efekte – video, svjetlosne, zvučne... Napravila je produkcijski vrlo sofisticiranu predstavu koja joj, kako je uoči premijere napisala, “pruža mogućnost da se bavi onim što u teatru najviše voli: miješanjem realnog i irealnog, izmaštanog i mogućeg, magičnog i prozaičnog”.
U tome su joj svesrdno pomogli Lina Vengoechea kao scenografkinja i asistentica koja je i izabrala glazbu, kostimografkinja Sara Lovrić Caparin, redatelj i montažer videa Goran Ćaće te oblikovatelji svjetla i tona Branimir Bokan i Tomislav Luetić, koji su pokazali da je predstava, osim zanatski stručno, pripremana sa srcem i s dušom.
Ideje redateljice odlično su razumjeli i donijeli na scenu: Monika Vuco Carev koja tumači ulogu djevojke koja želi “popraviti svijet”, Mijo Jurišić kao pokojnik Gordon, dramska prvakinja Ksenija Prohaska u ulozi njegove otkačene majke, Zorana Kačić Čatipović kao Gordonova udovica, Nikša Arčanin u ulozi smotanog brata knjižničara, Petra Kovačić Pavlina kao pokojnikova ljubavnica, a Maro Drobnić i Luka Šamadan simpatično su ušli u likove asistenata.
Predstava donosi magični mir, čak i kad Ksenija Prohaska simbolično kaže: “Crkva, teatar i zahod su valjda jedina mjesta gdje ne svira mobitel”, ili: “Svi danas nose crno, svi smo u koroti, a ne znamo za čim...”
