Vječno je pitanje, zamalo i pravi verbalno-slušalački rat, je li bolje slušati glazbu s vinila ili s CD-ova i “downloada”? Je li bolji analogni ili digitalni pristup? Jedini sigurni odgovor je da ne očekujete jednostavan odgovor jer su uključene varijable pregoleme i previše ih je da bi se on mogao dati. No, može se dati nekoliko njih, tj. podaci koji otprilike naznačuju razlike i prednosti pojedinog formata slušanja.
Dakako, riječ je i o golemoj svjetskoj industriji koja često marketinškim sredstvima prodaje robu, jer glazbena produkcija je i roba, pa mnogi zapravo i ne gledaju, tj. slušaju, o čemu je riječ, nego kupuju proizvode, bilo na vinilima bilo na CD-ovima. Stoga je osnovna preporuka što više slušati i uspoređivati, pa doći do točnijeg zaključka, što, dakako, rade i mnogi poznavatelji zvuka i glazbe, povijesti vinila i CD-ova, na mnogim, prilično iscrpnim i stručnim internetskim forumima ili portalima.
U čitavoj toj situaciji rata između analognog i digitalnog, podaci o rekordnoj prodaji vinila početak su povratka debate “jesu li vinili bolji za slušanje glazbe?” Jedan od takvih otponaca bila je i nedavna vijest da je zarada od prodaje vinila, longplej ploča, u svijetu prvi put nadmašila prodaju kompakt-diskova nakon 1986. Bio je to zadnji javni dokaz o uskrsnuću vinila koji se već godinama pokazuje kao izdržljiviji format za slušanje glazbe nego što je to najavljivala njegova “propast” dolaskom digitalne revolucije početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća kad su mnogi (greškom) pobacali stare ploče i zamijenili ih CD-ovima. Bilo bi bolje da su zadržali oboje, jer su danas cijene starih, očuvanih vinila često astronomske.
No, industriju prije svega zanimaju novi vinili, tj. njihova prodaja, a nedavni službeni izvještaj RIAA-e (Recording Industry Association of America) potvrđuju trend kojem svjedočimo već desetak godina: prodaja vinila neprestano raste i prvi put nakon 1986. godine prestigla je prodaju CD-ova. Pred godinu dana izvještaj RIAA-e govorio je da prodaja CD-ova pada tri puta brže nego što prodaja vinila raste, a zarada od prodaje vinila u SAD-u bila je nešto veća od trećine ukupnih prihoda fizičkih nosača zvuka.
Vinilne ploče u prvoj polovici 2019. zaradile su 224 milijuna dolara za prodanih 8 milijuna komada, približivši se brojci od 247 milijuna dolara zarade od prodanih 18 i pol milijuna komada CD-ova. Već i na ovom primjeru vidi se koliko su vinili komadno skuplji od CD-ova. Trendovi su bili jasni: prodaja vinila rasla je za 13 posto u drugoj polovici 2018. i isto toliko u prvoj polovici 2019., dok je trend prodaje CD-ova bio u ozbiljnom padu.
Tadašnje najave da će financijska zarada od prodaje vinila uskoro biti veća od one prodanih CD-ova ostvarila se u 2020. Pa su u prvoj polovici ove godine vinili zaradili 232 milijuna dolara naspram 129 milijuna dolara zarade od prodaje CD-ova. Trend dokazuje i podatak da je u prvoj polovici 2020. prodaja vinila porasla četiri posto, dok je pad zarade od prodaje CD-ova bio golemih 48 posto.
No, valja naglasiti da je ukupna prodaja fizičkih nosača zvuka (i vinila i CD-ova) u SAD-u zabilježila pad od 23 posto i došla na 376 milijuna dolara zarade. Dijelom i zbog pandemije koronavirusa, profitirali su streaming servisi koji već godinama odnose najveći dio zarade, a 2020., porasli su zaradom za 12 posto i ostvarili golemih 4,8 milijardi dolara zarade u prvih šest mjeseci 2020., što još uvijek čini oko 85 posto ukupne dobiti nastale slušanjem glazbe. Sad vam je možda jasnije zašto se i u Hrvatskoj, kao i u svijetu, vode sporovi oko tantijema i postotaka zarade koje streaming servisi plaćaju glazbenicima, proizvođačima materijala koje “prodaju”.
Vratimo se na vinile jer već godinama dolaze izvještaji iz SAD-a i Velike Britanije o povećanoj prodaji, što je bio jedan od znakova kojom se diskografska industrija i službenim podacima najavljivala promjenu u navikama i komforu slušanja nove i stare publike.
Primjerice, podaci o prodaji nosača zvuka u SAD-u tijekom 2018., objavljeni u statistici agencije Nielsen Music mnoge su iznenadili.
Prodaja vinila u SAD-u bilježila je porast trinaestu godinu zaredom, a kad ste čuli koji su bili najprodavaniji albumi te godine, mogli ste pomisliti da smo u 1969., a ne 2019. godini. Jer, izvođači koji su prodali najviše vinila u Sjevernoj Americi 2018. bili su The Beatles, Pink Floyd i David Bowie. U usporedbi s Hrvatskom, brojke su bile astronomske, a ukupna brojka bila je najveća od 1991., kad je agencija Nielsen Music počela bilježiti naklade.
O odnosu vinila i kompakt-diskova govori još jedan recentan primjer, nedavno reizdanje albuma “Goats Head Soup” Rolling Stonesa, izvorno objavljenog 1973., koje se pred dva tjedna nakon 47. godina popelo na prvo mjesto najprodavanijih albuma službene britanske top-liste. Novi remiks napravio je Giles Martin, sin Georgea Martina, koji je nakon remikseva klasičnih albuma Beatlesa u zadatak dobio i prvo remiksiranje nekog albuma Stonesa.
Zanimljivo je kako je u prodaji bila gotovo identična cijena velikog box seta s 3 CD-a i Blu-ray diskom, velikom knjigom i reprintima četiri postera s turneja 1973., te vinilnog box seta koji je uključivao samo dva dvostruka albuma na vinilima, bez ikakvih dodataka. Dapače, cijena vinilnog izdanja bila je deset eura ili deset britanskih funti skuplja od puno luksuznije i multimedijske 3CD/Blu-ray kutije i koštala je oko 110 eura, kod nas čak 1300 kuna.
No, bilo bi netočno proglasiti nostalgiju glavnim mamcem za kupnju vinila. Osnovna razlika nalazi se u podatku da, ma koliko digitalna tehnologija ili visoka rezolucija bile dobar mamac za publiku, način masteriranja CD-a i digitalnih izvora, prečesto u sebi uključuje digital clipping (rezanje “vrhova” i ujednačavanje snimke koja poslije zvuči jednako glasno od početka do kraja), redukciju buke (noise reduction) kojima se bitno smanjuje dinamika glazbe.
Pojednostavljeno rečeno, iako su CD-ovi sposobni zahvatiti veći dinamički spektar od vinila, tzv. “loudness ratovi” i uobičajeno preglasno remasteriranje snimaka nude vam daleko manji dinamički spektar od mogućeg, u kojem snimke reizdanja stare glazbe pokušavaju simulirati današnji “udar” najprodavanijih modernih izvođača, čiju glazbu puštaju radijske stanice, a publika najčešće sluša na male slušalice ili u automobilima.
Drugim riječima, remasterirane snimke Davida Bowieja, Rolling Stonesa i bilo kojeg drugog imena, pokušavaju simulirati “masni” udar Lady Gaga, Madonne ili bilo kojeg drugog imena, kako bi i stara glazba na radijskim programima imala jednaku glasnoću i “gustoću” kao i nova. U tom procjepu “ratova glasnoćom” najveća je prednost vinila, jer se u njihovoj proizvodnji jednostavno ne mogu upotrijebiti neki od pogubnih učinaka koji masovna industrija nameće na digitalnim platformama. Spominjem novu publiku, jer svaka nova generacija svojim naklonostima (i kupnjom dakako) presudno utječe na trendove, i to u milijunskim novčanim iznosima. Povratak crne plastike – ili neke druge boje na obojenim vinilima, mada su u manjini – jedan je od pozitivnijih primjera inače negativne kvalifikacije da je “plastika nepoderiva”.
Upravo zato što je plastika neuništiva, danas kolekcionari imaju priliku uživati u starim, originalnom vinilima iz pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina, na kojima je zapisano mnogo od najvažnije glazbe koja se pojavila u dvadesetom stoljeću. Ustvari je riječ o arhivskim primjercima, ali je, srećom, velika proizvodnja vinila tih desetljeća dovela do demokratizacije glazbenog tržišta i do toga da mnogi kod kuće imaju prva, ili barem ranija izdanja ploča koje danas dosežu visoke cijene na tržištu.
No, dakako, industriju ne zanimaju najbolja stara izdanja koja se preprodaju bez njihova udjela, nego ih zanima vlastiti profit, što nas dovodi do novih, pa i opetovanih reizdanja većine stare glazbe na vinilima. Naravno, i sva nova izdanja tiskaju se na vinilima od sredine dvijetisućitih, kad je krenulo uskrsnuće vinilne industrije.
Upravo u tom potrošačkom bazenu nalaze se brojke o kojima govorimo, i koje su 2020. dovele do prvog prestizanja zarade vinila spram CD-ova. Djelomično je razlog i to što kupovinom digitalnih fajlova možete imati glazbu u CD-kvaliteti bez dodatne kutije, što CD-ove, možda, čini se čini prijelaznim formatom kojemu uskoro, možda, prijeti izumiranje kao nekad vinilima.
Prije spomenuti “humaniji mastering” novih vinila jedan je od razloga povećanja prodaje, jer su se ljudi na vlastite uši uvjerili da novi vinili često zvuče “lakše” za slušanje od “nabrijanijih” kompakt-diskova. Pribrojimo li tome i neizbježni dotok nostalgije prema vremenima kad su se “slušale ploče i svirao rock”, pažljivim marketinškim djelovanjem diskografska industrija uspjela je masovnoj publici ponovno prodati priču “računajte na vinile” čak i kad ne zvuče bolje od CD-ova.
Primjerice, spomenuto reizdanje Rolling Stonesa “Goats Head Soup” ima dinamički raspon od samo 07, od mogućih 14. Najmanje je tu bitan solidan remiks zvuka Gilesa Martina s originalnih 16-kanalnih vrpci iz 1973., jer je u postupku remasteriranja dinamika toliko smanjena i sabijena, da većinu prednosti njegova novog remiksa – i to ne samo na CD-u nego i na vinilu – ne možete čuti, pa je pitanje kakvog smisla ima posjedovati “digitalno smeće” na vinilu, osim ako niste fan velikih i lijepih omotnica ploča? Suprotno ovom primjeru, upravo objavljen luksuzni “Sign O The Times” box set Princea i na CD i na vinilu u sjajnom remasteringu Bernieja Grundmana ima dinamički raspon 13.
Drugim riječima, izvor zvuka je najbitniji, a pitanje je li bolji vinil ili CD samo je proizvod onoga što zaista (ne) možete čuti, ako obratite pažnju mimo marketinške priče koja zvuči atraktivno. Upravo ovaj novi primjer govori vam koliko su razlike između formata nebitne, ako je riječ o pogubnom tehnološkom “stiskanju” zvučnih snimaka, tj. pjesama s albuma Stonesa, pa vam je neizostavno nabaviti staro vinilno izdanje iz sedamdesetih. Mada, tadašnji miks zvuči pomalo “mutno” spram današnje Gilesove revizije, iako su širina, prirodnost i dinamika zvuka neusporedivo bolje, a pogotovo “tmurni” karakter glazbe koji je izgubljen u pročišćenom reizdanju. No, Giles Martinov remiks ima svojih prednosti, zbog čega je najpametnije imati oboje i upravo je to razlog da su Stonesi došli na prvo mjesto prodaje starim albumom.
Uvedemo li u priču superioran grafički dizajn, dolazimo do činjenice da brojna današnja vinilna reizdanja starih albuma imaju daleko kvalitetniji karton, grafičku obradu od starih izdanja, iako je sam glazbeni zapis superiorniji na “originalima”. No, poznato je da (i) omot prodaje proizvod, a tu je teško naći konkurenciju velikim i lijepim omotnicama na preklapanje, na kojima vam ne treba povećalo za čitanje podataka, da i ne govorimo o kvaliteti fotografija i ukupnom dizajnerskom dojmu “velike ploče”.
Drukčija priča su potpuno analogna reizdanja starih albuma, što je i skuplji postupak, pa ga koriste samo neki. No, rezultat se jasno čuje, jer umjesto korištenja digitalnih matrica za proizvodnju vinila, u ovom slučaju riječ je o korištenju originalnih analognih vrpci iz arhiva i tiskanju u potpuno analognoj domeni, bez korištenja digitalije. Takva su, recimo, vinilna reizdanja albuma Neila Younga, Joni Mitchell i drugih koje potpisuju Bernie Grundman, tonski inženjer još iz sedamdesetih i Chris Bellman.
Sličan postupak koristio je i Sean Magee iz Abbey Roada za Grammyjem nagrađeni mono box set albuma Beatlesa iz 2014., prodan u ogromnim nakladama, a isti postupak Magee upotrijebio je i za reizdanja albuma Bijelog dugmeta u box setu prije pet godina, također otisnuta u Abbey Roadu, s izvornih dvokanalnih analognih vrpci iz arhiva Croatia Recordsa.
Primjera ima još, i pokazuju razliku između “digitalnih vinila” kakvi su u većini i ovih AAA (analognih) primjera koji donekle daju mogući odgovor; glazbu nastalu u vrijeme vinila najbolje je slušati na vinilima (starim ili u novim AAA reizdanjima), dok je glazbu iza sredine osamdesetih, nastalu u digitalnom dobu, logično slušati na CD-ima ili u digitalnim formatima. Iako, ponovimo, na vinilima često zvuči manje “nabrijano” i procesuirano nego na CD-ovima.
Još jedna važna činjenica je da nova vinilna reizdanja koriste tzv. virgin vinyl, bešumnu plastiku visoke kvalitete na pločama težine 180 grama, što ih doista čini ravnim pločama bez opasnosti savijanja. Primjerice, nakon naftne krize 1973. godine, kvaliteta proizvodnje vinila u Americi, Britaniji i Njemačkoj opasno je pala, nekadašnje ploče težine 140 grama spustile su se do 115-120 grama, a zvučni efekt šuma na “nečistoj”, manje kvalitetnoj plastici, prouzročio je neizbježan šum koji često čujete između pjesama, čak i kada su ploče bile novo kupljenje.
Sve to samo su neki od elemenata koje treba uzeti u obzir pri procjeni vječnog rata između zagovaratelja analogne ili digitalne produkcije. Uz to, novi vinili na 180 gramskim pločama, bez obzira na to jesu li otisnuti potpuno analogno ili digitalno, zvučat će isto u svim desecima tisuća primjeraka koliko ih je otisnuto. Za razliku od toga, stari vinili iz šezdesetih ili sedamdesetih najveću su manu imali u nekonzistentnoj produkciji, čak i u slučajevima istog, pa i najtraženijeg prvog “presinga”.
Jer se proizvodnja i tiskanje odvijalo u mnogim tvornicama po svijetu, pa je početna vizija koju su glazbenici i producenti imali pri kontrolnom “test presingu” ili prvom odobrenom otisku s kojih su se tiskale ploče, često zvučala sasvim drukčije nakon proizvodnje koja nije bila serijalizirana. Stoga ćete potragu za prvim izdanjem nekog legendarnog albuma iz šezdesetih morati shvatiti ozbiljno, jer i kad nađete ploču koja je “kao nova”, i skupo je platite, nitko vam ne garantira da neće zvučati različito od neke proizvedene tjedan dana kasnije. Zbog toga je redovita pojava da, primjerice, “Bijeli album” Beatlesa iz 1968. može zvučati sasvim različito na nekoliko primjeraka koje posjedujete. Govorim iz vlastitog iskustva, jer imam dva prva britanska mono izdanja i dva stereo izdanja iz 1968., britansko i njemačko, i sve četiri verzije tonski zvuče različito.
Pri čemu nije samo važno je li to bolje ili lošije, nego da vam nesustavna proizvodnja ne omogućuje da sa sigurnošću kupite baš najbolju verziju, čak i kad je (pre)skupo platite na internetu. No, kad “pogodite” pravo izdanje, u posjedu ste blaga koje će, zbog neuništivosti plastike, zvučati potpuno isto, naelektrizirano i uzbudljivo kao i 1968., što i jest razlogom da kolekcionari sakupljaju prva izdanja, odobrena od autora, muzičara i producenata.
Svi kasniji pretisci i dotisci zapravo su stvar masovne industrijske proizvodnje, dok su prva izdanja preslušana (tada) u tonskom studiju i (najčešće) zvuče onako kako su ih, primjerice, Lennon i McCartney zamislili. Znači, nisu najbitniji ratovi zadrtih čistunaca koji će vam reći da je “bolji vinil”, ili obrnuto, da je bolji zvuk CD-a.
Bitno se pozabaviti temeljnim pitanjima o kojima mnogi ne vode računa i zapravo ne znaju o čemu govore, a niti što slušaju. Najpotrebnije je slušati i uspoređivati, jer ne postoji jednoznačan odgovor na pitanje je li bolji vinil ili digitalija. Mnogi su skloni proglasiti jedno ili drugo jedinim ili boljim rješenjem, mada je situacija kompleksija i zahtjevnija za proučavanje.
Riječ je samo o formatima koji, ako su pravilno proizvedeni i poštuju audiofilske želje i potrebe, mogu slušatelju ponuditi mnogo toga. Pa čak i u kombinaciji, što je dobitna strategija suvremene diskografske industrije. Jer, kako inače protumačiti da se prezreni “krckavi” format vratio na velika vrata, ne samo željom publike nego upravo naporima te iste diskografske industrije koja nam je osamdesetih prodavala kompakt-disk format kao ultimativni novi nosač zvuka koji će prebrisati nekadašnje vinile?
Nova iskustva, razvoj tehnologije i promjene koje se događaju pokazuju da je pristup zvuku daleko kompleksniji nego se čini na prvi pogled, ili slušanje, pa ne treba sumnjati da nas u budućnosti čeka još iznenađenja, digitalnih i analognih, vinilnih i “downloadanih”.
