Redateljica Dana Budisavljević, poznata po debitantskom dokumentarcu “Sve pet” o djevojci Lidiji koja je pokušala izvući maksimum iz života nakon što je bila prisiljena na prostituciju, a potom i po intimnom obiteljskom dokumentarcu “Nije ti život pjesma Havaja” u kojem progovara o svojem outanju, punih je deset godina pripremala film o Diani Budisavljević. Sličnost u imenima nije slučajna, radi se o njenoj dalekoj, zaboravljenoj rođakinji koja je u Drugom svjetskom ratu napravila nezamisliv pothvat: uz pomoć nekoliko najbližih suradnika iz ustaških logora spasila je deset tisuća djece. Dianina priča desetljećima je bila prešućivana, da bi se 2004. godine pojavila knjiga temeljena na njenim zapisima, a sada i film koji je imao dug, mučan put, ali je napokon dovršen i spreman za svjetsku premijeru na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu.
Dano, sjećam se kad smo zadnji put razgovarali o vašem filmu. Na pitanje kako ide zamalo ste se rasplakali. Čini mi se da je ovo za vas bio jako intiman, čak pomalo traumatičan proces?
Točno se sjećam tog razgovora. Bio mi je jedini slobodni dan tijekom snimanja i potpuno me izbacio iz takta neki neobjašnjivi osjećaj da moram zaštititi taj materijal koji je još bio fragilan, nedorečen. Ne glumim protektivnost, no svaki me projekt u potpunosti emocionalno obuzme i zato sam jedna od onih autora koji ne mogu puno snimiti. Filmovi mi se dogode, prepoznam ih kao svoju odgovornost, a zapravo nisam školovana redateljica, nemam trikove zanata. Sve što mogu jest baciti se naglavačke i kasnije se nekako čupati van. Ako ćemo brojiti, između svakog mojeg filma prošlo je sedam godina.
Često se navodi da je Diana bila vaša baka, ali to nije točno?
Diana je bila Austrijanka iz ugledne insbruške obitelji Obexer, udana za Julija Budisavljevića, našeg daljnjeg rođaka. Od svih meni bliskih ljudi poznavala ju je samo moja baka. Sjećam se da se u obitelji spominjao Julije kao cijenjeni doktor, ali ne i Diana. Podataka o Diani iznimno je malo jer dugo nikoga nije zanimala istina o sudbini tzv. kozaračke djece. Knjiga Slave Ogrizović “Zagreb se bori” u kojoj se spominje njihovo spašavanje iz logora NDH pisana je i objavljena za Dianina života, ali nitko je nije kontaktirao. Ona je namjerno zatajena jer nije bilo oportuno da jedna Austrijanka, a pritom i buržujka, pripadnica nepoželjne klase i naroda, bude zaslužna za herojski pothvat. Sve zasluge morale su pripasti pobjednicima, a građanske inicijative prešućene su ili zabranjene. To nas je dovelo do situacije u kojoj se Diane zapravo nitko ne sjeća, djeca su bila premalena i traumatizirana, ona je umrla 1978., njeni suradnici odavno su pokojni. Iz dokumentarističke perspektive mi smo de facto zakasnili.
To ne zvuči kao dobar preduvjet za početak snimanja.
I nije, nimalo. Snimanje kostimirane igrane drame smještene u Drugi svjetski rat bilo je potpuno izvan moje zone sigurnosti i produkcijskih mogućnosti. Dvojila sam trebam li ići dalje, ali bila sam svjesna da su ljudi koje je Diana spasila još uvijek među nama i da moramo ispričati njihove priče prije nego što i za njih postane prekasno. Često sam razmišljala što nam je Diana još mogla ispričati da je imala priliku.
Gledajući vaš film, posebno mi je bila potresna spoznaja da je čitava njena kartoteka, svi podaci o toj djeci, zauvijek nestala nakon što su je zaplijenile komunističke vlasti.
Mislim da je to bio događaj koji je slomio i samu Dianu. Ja sam osoba koja voli sretne završetke, a ova priča ga nema. Ima na nekom drugom nivou, da je toliko djece preživjelo i da je toliko života sačuvano. Dolaskom komunista na vlast, njeni su suradnici završili na ispitivanjima, provjeravalo se jesu li surađivali s neprijateljem, njoj su oduzeli i auto i veliki dio imovine, ali najgore joj je bilo što su joj uzeli kartoteku u kojoj je zapisivala sve osobne podatke o djeci. U svojem dnevniku krajem svibnja 1945. zapisala je kako joj i dalje ljudi dolaze na vrata i mole za pomoć u pronalaženju svoje djece, ali im ona više ne može pomoći, već ih samo uputiti na novo Ministarstvo socijalne politike. Ljudi bi odlazili tamo i ponovo se vraćali Diani jer im u Ministarstvu nisu znali naći njihove podatke. Diana je bila nemoćna, samo je konstatirala, citiram, da se to moralo dogoditi kad nestručne ruke rade s kartotekom. Poznato je da je Tatjani Marinić, koja je bila visokopozicionirana u Ministarstvu socijalne politike i po čijem je nalogu kartoteka i oduzeta, Diana nudila da ih ona ili netko od njenih suradnika obuči kako se koristiti tim materijalom. Sve su njene molbe odbijene. Često sam razmišljala da je do tada već toliko puta išla protiv sistema i okolnosti, zašto nije i sada, ali zdravlje joj je bilo trajno narušeno odlascima u logor i mislim da jednostavno više nije mogla.
Deset godina tragali ste, između ostaloga, za tim papirima.
Nema vrata na koja nismo kucali. Istraživanje je vodio Silvestar Mileta, vrlo pedantan povjesničar, a surađivali smo i s Natašom Mataušić koja je tada pisala doktorat o Dianinoj akciji, kao i sa svim istraživačima i institucijama koje su se bavile tom temom. Sve je to bio jedan neuobičajeno dug i trnovit proces kako istraživanja, tako i traženja filmske forme koja bi mogla ispričati tako veliku priču. Moje producentice Miljenka Čogelja, Olinka Vištica i ja zajedno smo nosili taj rizik i vjeru u film, inače ne bismo uspjeli.
Jeste li pronašli ikakav trag Dianine kartoteke?
Sačuvani su jedino albumi s fotografijama djece koju je dala fotografirati kako bi ih roditelji lakše prepoznali. Nažalost, velik broj te djece, a radilo se o najmanjim bebama, nije preživio. Umrli su od posljedica boravka u logoru i nakon što su razdvojeni od majki. Na poleđini njihovih fotografija Diana je rukom upisivala mali križ. Postojalo je pet takvih albuma. Sačuvana su četiri.
Kako ste došli do njih?
To je vrlo zanimljiva priča. Pronašao ih je krajem šezdesetih student Jeronim Trputec koji je dobio zadatak očistiti golublja gnijezda u potkrovlju škole za socijalni rad u Zagrebu. Tu školu osnovala je Tatjana Marinić, koja je potpisala nalog da se Diani oduzme dokumentacija. Student Trputec je bio osupnut pogledom na razbacane albume iz kojih ispadaju fotografije djece. Intuitivno je osjetio da je to nešto važno iako nije imao pojma o čemu se radi. Pod svojim kaputom odnio ih je kući i pokazao ocu. On se pak sjetio prijatelja koji je bio član Partije i taj je odnio Dianine albume u tadašnji Muzej revolucije, danas Hrvatski povijesni muzej. Tamo ležali desetljećima, dok nije izašao Dnevnik Diane Budisavljević. Kustosica Nataša Mataušić shvatila je da bi te fotografije mogle biti one koje su oduzete Diani, što je kasnije potvrđeno. Albumi su arhivski obrađeni i dobili su svoj muzejski status. Mataušić mi je kazala da je mjesecima plakala restaurirajući te fotografije.
Koja je zapravo bila motivacija gospođe Marinić da Dianu eliminira iz priče koju je započela?
Tatjana Marinić je preko Dianina suradnika Kamila Breslera i sama pomagala u spašavanju. Ona je dobro znala kakva je to bila akcija, tko ju je pokrenuo i što je Diana imala kod sebe. Zato je i poslala Oznu i zaposlenike novog Ministarstva da već dva tjedna nakon oslobođenja Diani oduzmu dokumentaciju. Je li Diana bila prijetnja? Naravno da nije, ali Marinić je tada htjela samo zasluge Partije. To je ta neka potreba našeg naroda da stalno počinjemo od nule, da se povijest mjeri po njima, pa sve kreće iz ‘41., ili iz ‘45., po novom od ‘91… To silovanje povijesti ne ide. Ne resetira se ni brojač kilometara na autu, osim ako ste hulja, a kamoli povijest i ljudske sudbine.
Ipak, vi ste uspjeli pronaći ljude koje je Diana spasila?
Razgovarali smo sa stotinjak osoba od kojih smo za film odabrali četvero koji svjedoče o različitim fazama i lokacijama Dianine akcije. Mnoge smo sugovornike pronašli sami, a brojni su nam se i javljali kad je priča o Diani počela izlaziti u javnost jer su se nadali da ćemo im pomoći pronaći neki djelić njihove vlastite povijesti, da će možda napokon saznati tko su, kada su rođeni i odakle dolaze. I sada, kad smo najavili premijeru, ljudi se javljaju putem Facebooka i dijele svoje priče, pitaju znamo li nešto o sudbinama njihovih obitelji.
Osim onih koje vidimo u filmu, jeste li pronašli još korisnih snimki iz tog vremena?
Pregledavali smo brojne slikopise iz vremena NDH, ali to je kao da netko uzme puno priloga iz TV dnevnika i stavi ih na jedno mjesto. Nema tu velikih atrakcija. Ipak moram reći da mi je žao što su i danas nedostupni javnosti jer su nepotrebno mistificirani, a u njima se zapravo vidi samo bijeda tadašnjeg režima. Tu su, recimo, snimke na kojima Pavelić slavi rođendan, a u posjet mu dolazi tek šačica veleposlanika saveznika Trećeg Reicha, ili Hitler pošalje jedan Mercedes kao poklon Paveliću pa se na Markovu trgu svi sjate oko tog auta, zbog toga se prekida sjednica Sabora, a narator grmi o velikim zaslugama Hrvata u borbama na istočnoj fronti. Jeftino, sluganski i provincijalno.
Čini mi se da ste filmom uspjeli ispričati neku potpuno građansku priču bez političkog svrstavanja. Štoviše, kritični ste prema oba režima.
Svjesna sam da sam dio generacije odgojene u komunističkoj dogmi, zbog čega sam istraživanju prišla potpuno otvorena uma i srca, sa zanimanjem hoću li vidjeti i neku drugu stranu, pronaći neki dio slagalice koji će poljuljati ono što mislim da znam. Nažalost, sve najgore što smo učili o ustaškom režimu pokazalo se točnim. Razumijem čežnju za hrvatskom državom, shvaćam i da su odnosi u Kraljevini Jugoslaviji bili vrlo kompleksni, kao i kasnije u Jugoslaviji, ali ideja o slobodi u koju će nas povesti zločinci jednostavno je bila osuđena na propast. Ta zemlja ekonomski nije funkcionirala, vrlo je brzo nastupila inflacija i nestašica namirnica i drva za ogrjev. Što reći o državi koja svoje vlastite građane otprema u logore, djecu razdvaja od majki i ostavlja da umru kako bi ispunila ugovor sa svojim stvarnim vladarima Nijemcima da im isporučuje radnu snagu. Ti su ljudi znali samo klati i klanjati se. U ovih deset godina proučavanja NDH nisam pronašla ništa što ne bi bilo vrijedno prijezira. Osim možda dizajna, netko im je radio zaista dobre memorandume i logotipe, što govori u prilog snazi propagande.
Međutim, ljudi koji su bili dio tog režima pomogli su Dianinu akciju?
U svakom sustavu postoje oni tihi, savjesni pojedinci koji prepoznaju tuđu nevolju. Diana je pronalazila saveznike u niže rangiranim službenicima ministarstava, Crvenog križa, Crkve. Oni na vrhu mnogo su više kalkulirali. A ključnu pomoć pružili su joj, zapravo, Nijemci.
Kako to tumačite?
S jedne strane, ona je bila Austrijanka, smatrali su je pomalo svojom. S druge, treba biti svjestan da su joj ti ljudi pomagali samo do granice do koje nisu ugrožavali sebe. Teško je danas govoriti o pojedinačnim motivima, ali jasno je da Njemačkoj nije bilo u interesu da vijest o djeci u logorima posluži jačanju partizanskog otpora. Ljudi su slabi na djecu, pravoslavci nisu bili u fokusu njemačkih rasnih zakona, omogućavanjem takve humanitarne akcije oni su polirali vlastiti imidž.
Dakle, oni su bili svjesni da se o logorima već zna, a pomaganje Diani bilo je pragmatična odluka?
Sigurna sam da je tako. Nama je usađena neka ideja da se za logore smrti dugo nije znalo, ali to nije istina, znalo se. Ako je Diana Budisavljević po povratku iz Innsbrucka ’41. već znala da postoje logori, ako se o tome u Njemačkoj govorilo još od 1939. godine, jasno je da su informacije kolale. Pa i mi danas, usprkos službenom narativu, znamo da je Hrvatska puna izbjeglica, samo se malo građana aktivira da im pomogne. Kao što su se i tada samo rijetki aktivirali.
Zanimljivo je da je Diana iz logora spašavala srpsku, ali ne i židovsku djecu. Je li i to bila pragmatična odluka?
U filmu se vidi trenutak u kojem ona dolazi u Židovsku općinu raspitujući se o toj djeci i nudeći svoju pomoć. Tamo joj vrlo jasno govore: Židovskoj općini dozvoljeno je pomagati samo Židovima, a za srpske žene i djecu vi sami organizirajte humanitarnu akciju jer u protivnom neće preživjeti zimu.
Zanimljiva je ta povijesna okolnost, da 1941. u Zagrebu postoji Židovska općina koja uz dozvolu vlasti pomaže Židovima u logorima.
To je njemački model. Hitlerovoj vlasti bilo je važno da na van sve izgleda civilizirano, prema zakonu i pravilima, pa samim time i da postoji neki ured koji se brine o svakoj od ugroženih skupina. Pod njihovim utjecajem ustaše su u Zagrebu dozvolili djelovanje Židovske općine, ali o Srbima se nije brinuo nitko, čak je i Pravoslavna crkva preimenovana u Hrvatsku pravoslavnu crkvu s novim patrijarhom, povezanim s režimom. U tom kontekstu mogućnost spašavanja kozaračke djece zaista je ostala samo na građanima. Diana je tu bila najhrabrija u trenucima kad je njena okolina, pa čak i vlastiti suprug koji je bio Srbin, izbjegavala biti izravno povezana s takvom akcijom.
Mislite li da je Diana bila svjesna opasnosti kojoj se izlaže?
Iz perspektive jedne ugledne Austrijanke vjerujem da je humanitarni angažman u početku zaista djelovao bezopasno. Veći je užas čitati njene dnevnike danas kad znamo što se ubrzo dogodilo. Diana je prvi put osjetila opasnost kad im je ustaška policija banula u kuću, a svijest o vlastitoj izloženosti najsnažnije opisuje govoreći prolasku kroz jasenovački logor i susretu s Maksom Luburićem. Vozeći se kolima prema logoru u Mlaki kamo je išla po djecu, kroz glavu joj je prošlo kako bi je ovdje mogao pojesti mrak, a da za to nitko nikada ne sazna. Detalj koji nisam stavila u film jest da je na tom putu Diana vidjela jedno brdo odbačenih ploča s imenima ulica koje su zamijenjene novima. Baš mi se nekako urezala ta scena. Zapitala sam se gdje su ploče s imenima ulica koje su se mijenjale u našoj novijoj povijesti.
Pripremajući film, pronašli ste mnogo poveznica s današnjim vremenom?
Gotovo u svakom trenutku bila sam svjesna današnjeg trenutka i brojnih paralela, ali sam željela film napraviti autentično i pošteno prema svima, bez ulaženja u nepotrebnu tezičnost. Dianinu se priču zadnjih godina mnogo koristilo u dnevnopolitičke svrhe, često na nepošten i neistinit način. Zato mi je bilo važno da svaki kadar bude nepobitna činjenica, provjerena iz svih nama dostupnih izvora. To je ogromna odgovornost.
Prema kome ste osjetili najveću odgovornost?
Prema Diani Budisavljević, koja je bila samozatajna, ponosna žena i koja, da je živa, možda ni ne bi dala da se o njoj snimi film. Zato sam i odabrala da je glumi Alma Prica, koju krase slične osobine. Osjećam odgovornosti i prema Dianinoj unuci Silviji Szabo, koja je odabrala da baš ja budem ta koja će snimiti film o njenoj baki, iako su i drugi filmaši pokazivali interes za temu. I dakako, osjećam neizmjernu odgovornost prema ljudima koji su i dalje živi zbog Dianine akcije i nadam se da će im taj film omogućiti neku vrstu katarze. Svakako se nadam da je ovo samo početak i da će se uskoro oformiti instancija koja će im u poznoj dobi omogućiti pristup svim sačuvanim materijalima i možda bar nekome od njih reći tko je, odakle je i kako se zove. Mi ćemo silni materijal koji smo prikupili pretočiti, za početak, u virtualni muzej, a potom se nadamo trajnom muzeju s fizičkom adresom.
Ma tko u to sad da vjeruje?