Danas je u Starom Gradu na Hvaru u 79. godini života umro je akademik Tonko Maroević, istaknuti hrvatski književnik, povjesničar umjetnosti, likovni i književni kritičar i prevoditelj, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, potvrdili su iz HAZU.
Iako u umirovljeničkim danima, akademik Maroević neumorno je sudjelovao u brojnim književnim događanjima. Još sinoć predstavljao je knjigu u Starom Gradu na otoku Hvaru.
– Srce, iznenada. Prestrašno. Nekidan je nastupao s Matovićevim Ujevićem u Palači, jučer govorio na Carićevoj promociji, sutra trebao u Jelsi. Jutros kupio srdele i prekinulo ga popodne, srce. U šoku smo svi. Žalost najveća – napisala je profesorica Neli Mindoljević sinoć na Facebooku, dok su se neki prisjetili kako se na toj zadnjoj promociji nije prestajao smijati.
Njegovim odlaskom hrvatska kultura gubi jedno od najznačajnijih pera koje je više od pola stoljeća ispisivalo brojne zapažene i nadahnute tekstove o našoj književnosti i umjetnosti.
Tonko Maroević rodio se 22. listopada 1941. u Splitu gdje je završio Klasičnu gimnaziju. Studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti završio je 1963. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 1976. doktorirao temom Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas (objavljeno kao knjiga 2007. pod naslovom Napisane slike), a od 1965. do 1970. bio je asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti. Od 1970. do umirovljenja 2011. radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, a predavao je i na Akademiji dramske umjetnosti. Za redovitog člana HAZU, u Razredu za književnost, izabran je 2002., a od 1990. bio je član suradnik.
Kao pjesnik, javio se zbirkama pjesama u prozi Primjeri (1965.) i Slijepo oko (1969.) u okviru generacije okupljene oko časopisa Razlog. U kasnijoj fazi njegovo pjesništvo obiluje intertekstualnim i metatekstualnim referencijama, a odlikuje ga i povratak vezanomu stihu i tradicionalnim oblicima (Motiv Genoveve, 1986.; Trag roga, ne bez vraga, 1987.; Četveroručno, 1992.; Sonetna struka, 1992.; Black & Light: versi od prigode, 1995.; Redak mulja, redak pjene, 2013.). Svoje izabrane pjesme objavio je 2009. u zbirci Drvlje i kamenje.
Kao književni kritičar sustavno je pratio suvremeno hrvatsko pjesništvo, a bavio se i starijom hrvatskom književnošću te talijanističkom problematikom. Svoje eseje, kritike i prikaze skupio je u više knjiga (Dike ter hvaljenja, 1986.; Zrcalo adrijansko: obilježja hrvatsko-talijanskog jezičnog dijaloga, 1989.; Klik!: trenutačni snimci hrvatskog pjesništva, 1998.; Pohvala pokudi, 1998; Družba da mi je: domaći književni portreti, 2008.; Skladište mješte sklada, 2010.). Sastavio je antologije suvremenog hrvatskog pjesništva od 1971. do 1995. (Uskličnici, 1996.) i od 1996. do 2019. (Svjetlaci, 2019.), kao i antologije katalonskoga pjesništva Bikova koža (1987.) i Riječi za jedan lapidarij (2018.).
Istraživao je i suvremenu hrvatsku likovnu umjetnost te objavljivao likovne kritike i rasprave u stručnim časopisima i novinama. Bio je autor predgovora katalozima i grafičkim mapama (Z. Bourek, J. Bratanić, R. Goldoni, Z. Keser, A. Kuduz, V. Kuliš, Ž. Lapuh, I. Lovrenčić, E. Murtić, Š. Perić, H. Šercar, I. Šiško, M. Šutej i dr.), od kojih je mnoge probrao u knjizi Slikanje i slikama predgovaranje: pisani portreti (2006.). Vrlo često bio je govornik na otvaranjima izložbi u Zagrebu i drugim hrvatskim mjestima, kao i na predstavljanjima knjiga.
Objavio je i monografije Nives Kavurić-Kurtović, 1986.; Zlatko Kauzlarić Atač, 1996.; Vojin Bakić, 1998.; Antun Zuppa, 2000.; Antun Babić, 2002.). Članke o naivnoj umjetnosti, pisane od 1968. do 2012., skupio je u knjizi O naivi i autsajderskoj umjetnosti (2013.). Prevodio je s nekoliko jezika (G. Cavalcanti, Dante, F. García Lorca, G. Mascioni, G. Papini, F. Petrarca, R. Queneau, L. Sciascia i dr.), a o iskustvu prevođenja Jorgea Luisa Borgesa napisao je traduktološko-esejističku knjigu Borgesov čitatelj (2005).
Akademik Tonko Maroević nagrađen je 2014. Nagradom „Vladimir Nazor“ za životno djelo u području književnosti, a 2018. i Goranovim vijencem za svoj pjesnički opus. Od 2011. bio je dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, a od 2015. i Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.
Zbilja mi je žao. Poznavao sam ga. Laka mu zemlja.