Pod vodstvom intendantice Dubravke Vrgoč, HNK Zagreb uspio je izvesti dvije velike premijere, operu “Carmen” sa smanjenim orkestrom i zborom, u kojoj zboraši imaju plastične maske i balet “Ponos i predrasude” s gotovo cijelim baletnim ansamblom na sceni.
Je li bilo zahtjevno pripremiti tako velike projekte u situaciji pandemije?
Pokusi za „Ponos i predrasude“ započeli su prije pandemije, kada nitko nije mogao ni slutiti što će nas zateći. Nekoliko dana prije premijere 12. ožujka morali smo zatvoriti kazalište. Bio je to šok za plesače i cijeli autorski tim. Čekali smo otvorenje kako bi plesači ponovno došli u formu i početak sezone kada su se nastavile pripreme za balet. „Ponos i predrasude“ premijerno smo izveli početkom studenoga iznimno sretni što nam novi val pandemije nije ponovno odgodio premijeru. „Carmen“ je pak imala drugu sudbinu. Planirana je još prije dvije godine, i to za termin u kojem je izvedena. No, u jednom trenutku ovog proljeća, kada smo bili nesigurni kada ćemo i pod kojim uvjetima uopće moći otvoriti kazalište, dogovorili smo s redateljem Arnaudom Bernardom da ćemo raditi „Carmen“ lišenu scenografije te u iskazu što jednostavniju. Kritika je sjajno reagirala na ovakvo čitanje „Carmen“, a publika je prepoznala suvremenost i neobičnu snagu toga opernog uprizorenja. Kako u rujnu nismo imali situaciju koju imamo danas, s velikim brojem novih slučajeva, bili smo u mogućnosti izvesti scensku izvedbu „Carmen“, dok ćemo je sada izvoditi koncertno. Gotovo bih mogla nazvati čudom da smo uspjeli izvesti ove dvije velike premijere u samo 14 dana i to u vrijeme kada je većina europskih kazališta bila pred zatvaranjem ili zatvorena. Uspjeli smo to zahvaljujući velikom angažmanu sjajnih opernih i baletnih umjetnika i vjeri da je sada iznimno važno kazalište ostaviti otvorenim. Ono danas doista funkcionira poput duhovne oaze u kojoj se nalaze i pomažu istodobno i umjetnici i gledatelji.
Kako teku ostale probe u kazalištu pod epidemiološkim mjerama?
Upravo su započeli pokusi za praizvedbu drame Monike Herceg „Gdje se kupuju nježnosti“ koja je pobijedila na natječaju što ga je početkom godine pokrenulo naše kazalište. Paralelno se u Operi odvijaju pokusi za „Eroicu“, pod ravnanjem maestra Bareze, kojom obilježavamo Beethovenovu godinu. Radimo pod svim epidemiološkim mjerama, a programe sastavljamo iznimno fleksibilno podređujući se na dnevnoj bazi nastaloj situaciji. Naše kazalište svakako nije otok, te ono kao i sva ostala kazališta te druge institucije nije moglo ostati imuno na COVID-19. U ovom trenutku u kazalištu imamo osam pozitivnih djelatnika, što je prilično malen broj na 503 zaposlenika, nešto manje od dva posto. Preventivno otkazujemo pokuse i mijenjamo predstave tako da jedan ansambl zamijeni drugi. Zatvorili smo odavno već i kantinu kako ansambli ne bi bili skupa pa, kada netko iz jednog ansambla oboli, a dio kolega ode u samoizolaciju, uvijek ih može drugi ansambl zamijeniti. I tehniku smo podijelili u dva tima za koja nastojimo da se ne sastaju. Sve to predstavlja veliko odricanje naših djelatnika, no to je jedini način da kazalište nastavi raditi, što mi se u ovim vremenima čini iznimno važnim i zbog umjetnika i zbog publike, ali i zbog same institucije, njezina kulturološkog značenja, kao i povijesnog kontinuiteta.
Kakva je povratna informacija gledatelja, osjećaju li se u kazalištu sigurni?
Čini mi se da se oni u kazalištu osjećaju sigurnima. Statistika europskih kazališta pokazuje kako se ni u jednom od njih gledatelji nisu zarazili. Od početka pandemije borila sam se da se u epidemiološkim mjerama izuzme kazalište iz termina okupljanja. Jer kazalište ne predstavlja onu vrstu okupljanja kao što su svadbe, sprovodi, rođendani ili bilo koja druga slavlja. Gledatelji dođu u kazalište, sjede s maskama, odgledaju predstavu i izađu te su iznimno disciplinirani. Mi im prije ulaska mjerimo temperaturu, dezinficijensi su postavljeni po cijelom prostoru, kada predstava završi, čisti se i prostor gledališta i pozornice, a ostavljamo i vrata gledališta otvorena te provjetravamo prostor. U najboljem slučaju u dvoranu stane 400 gledatelja, no ako je o opernoj predstavi riječ ili ako umjetnici nastupaju na prosceniju, prva tri reda su blokirana. Uskoro ćemo odvajati lože pleksiglas pregradama, pa će tako u njima moći sjediti i cijela obitelj bez bojazni da će netko doći u kontakt s publikom u susjednoj loži. Da se publika kod nas osjeća sigurnom, dokazuju i popunjene predstave.
Sljedeći na repertoaru je balet “Orašar”? Nije premijera, ali uvijek aktualan, rado gledan i iznimno posjećen balet.
Prošle smo godine imali premijeru novog baletnog čitanja „Orašara“, što je uvijek poseban događaj. Oko „Orašara“ uvijek postoji neko uzbuđenje, već kada se počnu kupovati karte pa, kada se otvore generalni pokusi i napokon kada se započnu redati izvedbe. Iako je ova godina po mnogo čemu specifična jer oko nas nema puno optimizma te smo već umorni od stalnog odgovaranja na pandemijske izazove, ova će nam izvedba ponuditi barem na nekoliko sati avanturu putovanja u čudesne prostore bajke i tako nam omogućiti tako potreban „bijeg“ iz traumatične stvarnosti.
Recite nam više o projektu “Prospero” u kojem je i vaš HNK?
S osam uglednih europskih kazališta i TV kućom Arte već smo neko vrijeme dio te iznimno važne europske kazališne mreže. Prije nekoliko dana projekt „Prospero – prošireno kazalište“ od Europske komisije dobilo je 1,7 milijuna eura u programu Kreativna Europa. Veliko je to priznanje za naše kazalište, koje u sljedeće četiri godine otvara mogućnosti za naše jače međunarodno pozicioniranje na mapi kazališne Europe. U projektu sudjeluju i Schaubühne am Leihner Platz iz Berlina, Odéon iz Pariza, Emilia Romagna Teatro iz Italije, Göteborgs Stadsteater iz Švedske, São Luiz Teatro Municipal iz Lisabona, Teatros del Canal iz Madrida, Teatr Powszenchny iz Varšave te Théâtre de Liège. Deset snažnih partnera nastavlja višegodišnju međunarodnu kulturnu suradnju kojom želi promovirati ambiciozne kazališne projekte, obogaćujući tako kulturni život Europe. Prospero projekt želi pokazati kako je kultura ona snaga koja pokreće društvo u vremenima krize, stimulirajući kreativnost. Potporom ovom projektu Europska komisija potiče umjetničke razmjene i suradnju, oblikujući tako europski identitet i promovirajući kulturu otvorenosti.
Pretpostavljam da ste u kontaktu s intendantima drugih europskih kazališta. Kakvo je stanje kod njih, jesmo li mi jedna od rijetkih zemalja koja uspijeva održati kazališnu scenu živom?
Situacija je prilično kaotična i dramatična. Doista, mi smo jedno od rijetkih zemalja koja drži kazalište otvorenim, odnosno koja izvodi predstave. I u svim ostalim europskim zemljama kazališta su otvorena, ali se rijetko izvode predstave. No, redovito se održavaju pokusi i pripremaju programi. Ono što je svakako zabrinjavajuće veliki su financijski gubitci s jedne strane, no zbog zatvaranja cijelog sektora tijekom ove godine postoji realna bojazan da će se izgubiti publika, ali i umjetnici. Stoga imamo privilegij da možemo raditi te da je većina gubitaka prikrivena na državnoj razini, što je iznimno važno kako bismo preživjeli ovo vrijeme i mogli se pripremiti za ono koje će doći.
Kolike gubitke zbog pandemije do sada bilježi HNK Zagreb?
Financijski svakako velike. Mi smo prošle godine zaradili, većinom od prodaje karata, 14 milijuna kuna s obzirom na to da su nam predstave bile gotovo sve popunjene. I to uz to što je gledalište u velikoj mjeri smanjeno, a dva mjeseca nismo izvodili predstave, dok su programi na otvorenom bili poklon građanima Zagreba. Ono što je iznimno važno jest to da nismo izgubili publiku. Dapače, prikazivanjem naših predstava na internetskom kanalu 24 sata, pjevajući u programu „HNK u vašem kvartu“ te kroz “Ljetne večeri HNK“ dobili smo i novu publiku, onu koja nikada prije nije zalazila u naše kazalište. Tako da možemo čak reći da nam je u nekom segmentu pandemija i pomogla.
Nedavno sam pogledala divnu predstavu, jedva čekam sljedeću. Sad se tek vidi koliko nam trebaju duh i ljepota. Hvala svima koji rade u kazalištu i poklanjaju nam ono bezvremeno, bez obzira na trenutni opći cirkus.