Prošlog su tjedna domaćim producentima stigle nepotpisane odbijenice s HTV-a, u kojima stoji da nema programskog interesa za otkup hrvatskih dokumentaraca. Među filmašima koji su najglasnije izrazili svoje nezadovoljstvo takvom odlukom osnivač je ZagrebDoxa i produkcije Factum, dokumentarist Nenad Puhovski.
Kako tumačite odluku HTV-a da ne otkupi neke od najuspješnijih hrvatskih dokumentaraca, što znači da ih publika neće moći gledati na malim ekranima?
Cijela je ta priča, zašto stvari ne nazvati pravim imenom – skandalozna, jer zaista se radi o filmovima naših najpoznatijih i najuspješnijih dokumentarista. Tu mislim prije svega na Nebojšu Slijepčevića kome je odbijena „Srbenka“, film koji je uz niz nacionalnih i međunarodnih nagrada nedavno dobio i Nazora za najbolji film godine. Pa je tu i Goran Dević, čiji su neotkupljeni filmovi „Buffet Željezara“, „Na vodi“ i „U ime RH“ poharali hrvatske i strane festivale, Zrinka Matijević, čiji je film „Iza lica zrcala“ uz „Oktavijana“ za najbolji hrvatski film, kao projekt dobio upravo nagradu HTV-a na Sarajevo film festivalu, a posebno je zanimljivo da je kao hrvatska koprodukcija odbijen i film „Najljepša zemlja na svijetu“, regionalnog dokumentarističkog velemajstora i klasika Želimira Žilnika koji se bavi temom migranata. Sve u svemu, odbijeno je više od 30 dokumentaraca najvažnijih hrvatskih producenata.
Koja su obrazloženja za takav postupak?
To je, pak, drugi dio skandala. Većina je filmova, naime, odbijena lapidarnim objašnjenjem da „ponuda trajanjem ne ispunjava pozivom određene kriterije“, naime HTV-ove „slotove“ od pola ili jednog sata. To je, u biti, bedastoća jer kada HTV prikazuje neki američki blockbuster, pa čak i strani dokumentarac, ti se kriteriji ne primjenjuju, u što se lako uvjeriti pregledom programa. Ovdje treba rastumačiti da se radi o otkupu gotovih filmova, dakle ne o onima koje HTV naruči i financira u cijelosti i za koje bi, naravno, imao pravo određivati uvjete, pa i duljinu.
A što ako filmovi ipak zadovoljavaju traženu minutažu?
U slučajevima kada se ovi „jednostavni“ diskvalifikativi ne mogu primijeniti, nepotpisano Povjerenstvo HRT-a za nabavu programskih sadržaja vadi i neke druge argumente. Citirat ću: „U scenarističkom smislu ovo je film pun predrasuda i iskrivljavanja istine o Hrvatima. Film dekontekstualiziranjem povijesti i stvaranjem mozaičke slike čija je podloga jugoslavensko srpski narativ o ‘problematičnim’ i ‘isključivim’ Hrvatima, donosi nepotpunu i iskrivljenu sliku situacije s Hrvatima u BiH, perfidno produbljujući jugočetničku naraciju da su Hrvati krivi za sve probleme u Jugoslaviji“. Pametnome dosta!
Dakle, smatrate da je ovo bila politička odluka?
Možda će vas moj odgovor začuditi, ali mislim da je u srži ove priče politika stoji tek kao „pokriće“. Suština je, barem po mom mišljenju u sindromu (da se malo našalim) “tuđe nećemo, svoje ne damo!” HTV, naime, jednostavno ne želi prihvatiti „vanjsku“ proizvodnju kao partnera. Čak ne, nužno, ravnopravnog, već samo, pravog partnera. Nikada neću prestati ponavljati da, u dvadeset godina, od 82 do sada producirana Factumova dokumentarca, HTV nije koprodukcijski sudjelovala ni u jednom! I da, naravno, radi se i o novcu za koji mnogi na HTV-u smatraju da pripada isključivo njima, a ne tamo nekim „vanjskim produkcijama“. Premda se, da upotrijebim kod nas toliko popularnu sintagmu, u biti radi o novcu poreznih obveznika. Naravno, političko umiljavanje postojećem političkom establišmentu pri tome ne škodi.
Društvo hrvatskih filmskih redatelja nedavno je javno upozorilo da HTV već deset godina ne poštuje ni kvote otkupa vanjskih domaćih produkcija, ali ni prikazivanja europskog i domaćeg sadržaja u svojim programima. Kako je moguće da to traje toliko dugo? Tko je kriv?
Jednostavan odgovor bi trebao biti – politika. Jer, doista, politika – Sabor, Ministarstvo kulture i čitav jedan sustav, trebali bi, a ne brinu se o tomu da HTV bude – javna televizija. No, ja mislim da je stvar kompliciranija. Mislim da smo odgovorni svi mi. Od mene osobno koji se nisam znao izboriti za svoje, po nekima, „konfliktne“ stavove, preko strukovnih organizacija koje su se, i opet po mom mišljenju, postavljale „premekano“, pa preko gledatelja koji pristaju plaćati nešto čime (a to sve manja gledanost jasno pokazuje) nisu zadovoljni. I tako, imamo televiziju koje je „uspjela“ kombinacija svega najgoreg od komercijalne i javne televizije.
Vi ste HTV-u svojedobno nudili i elaborirani dokumentarni serijal “Mediteranski brevijar” prema slavnom djelu Predraga Matvejevića. Što se s tim dogodilo?
Ništa. Nakon točno dvadeset godina truda, nije se dogodilo – ništa. Pohodio sam razne urednike, direktore, savjetnike – ništa, od HAVC-a dobio sredstva za razvoj projekta... i opet, ništa. Peđa je umro, a s njim i taj projekt!
Smatrate li da novi šef HAVC-a Chris Marcich može utjecati na to stanje? U razgovoru za Večernji list najavio je pregovore s vodstvom HTV-a po pitanju kvota.
Nedavno sam upoznao gospodina Marchica i mislim da se svakako radi o kompetentnom čovjeku za tu vrstu posla. No, ja sam vjerojatno staromodan jer smatram da bi osnovno pravilo trebalo biti “kad postoji volja, postoji i način“... Ne vjerujem previše u zakone, pravila, postotke i kvote. Jer, sve se to može izigrati pa će kvote biti zadovoljene a mi ćemo i dalje, u zemlji koja je toliko bremenita problemima kao što je to Hrvatska, gledati filmove o ribarima i težacima. Treba dogovor. A toga u ovoj zemlji nema.
Zvučite poprilično pesimistično dok govorite o ovoj temi.
Nikako. I dalje smatram da je dokumentarni film nešto izuzetno vrijedno i potrebno. Nešto što publika doista treba i voli! Samo mi je žao da je toliko vremena bačeno u vjetar. Moja generacija polako posustaje, srednja se nekako bacaka, a mladi odlaze. Šteta. Jer imamo toliko sjajnih filmaša i tema. S ovakvim stavom HTV-a mnogi sjajni dokumentarci neće biti gledani koliko zaslužuju, a neki neće biti ni napravljeni...
Nemamo filmove. Imamo Puhovskog, Hribara i ostalu netalentiranu skvadru parazita koji sami sebi daju novac i blokiraju sve ostale zita