Radovala se utorku.
Mjesecima nije bila u Zagrebu.
Otkako se prije deset godina preselila u Novsku, u Zagreb bi se zaputila tek jednom ili dvaput godišnje, iako je do njega imala tek sat vožnje.
Pjevala je pod tušem tako glasno da ju je bez sumnje Darko mogao čuti. Njezin je suprug nakon tuširanja i doručka gledao „TV kalendar“ i ispijao prvu jutarnju kavu.
Glasno pjevanje ustupilo je mjesto poluglasnom pjevušenju. Bilo joj je neugodno što će sama uživati u Zagrebu, dok Darko bude radio u odvjetničkom uredu.
– Čuo sam te – rekao je kada je ušla u dnevni boravak.
– I ti ponekad pjevušiš pod tušem.
– Ali nikada operne arije – uz osmijeh je uzvratio pa dodao: – Veseliš li se Zagrebu?
– Naravno da se veselim. Pogotovo kada se sjetim da si me na današnji dan prošle godine odvezao u Petrovu bolnicu. Preda mnom je bio porod i sve ono što će se dogoditi potom.
– Srećom, sve je završilo na najbolji mogući način – uzvratio je Darko.
– Da, sve je završilo na najbolji mogući način – potvrdila je, zatajivši mu da joj od tada jednom tjedno u snove dolazi nepodnošljiva noćna mora, u kojoj se oživljava njezin zadnji traumatični porod na kojem su zamalo preminuli i ona i njihov sin. Trudovi nisu dolazili, iako je predviđeni termin poroda bio danima iza nje. Doktor joj je dao drip, a nedugo potom otpočeo je užas koji nikada neće zaboraviti. Porod je potrajao dugih 20 sati. Sve što je moglo krenuti po zlu, krenulo je po zlu: imala je problema s disanjem, dijete se okrenulo na pogrešnu stranu, došlo je do obilnog krvarenja koje liječnici nisu uspijevali zaustaviti...
Dok je u polusvijesti jedva razabirala glasove primalje i liječnika, prisjećala se riječi svoga ginekologa iz Novske koji joj je godinu ranije savjetovao da se ne upušta u treću trudnoću. Smatrao je da treba biti sretna što već ima dvije kćeri i da se ne smije kockati sa svojim zdravljem.
Nije ga poslušala.
Zbog Darka i njegovih roditelja oglušila se na razuman upozoravajući savjet. Znala je koliko je svima njima stalo da ona rodi sina.
Darkov stariji brat imao je tri kćeri, a njegova je žena desetak godina prije donijela odluku da više neće rađati.
Koliko god su se svi iz obitelji trudili ne pokazati joj da od nje očekuju sina, s vremena na vrijeme nekome bi se od njih otela tvrdnja da je prava šteta što njihova obitelj ostaje bez muškoga nasljednika koji bi uglednoj odvjetničkoj obitelji trebao sačuvati prezime u budućnosti.
Prisjetila se i onoga dana kada je nakon ultrazvuka doznala da nosi muško dijete. Nitko od njih nije uspio sakriti svoje oduševljenje. Darko ju je izveo u restoran da proslave predivnu vijest. Pridružili su im se i njegovi roditelji.
Dok su čekali konobara da im donese večeru, njezin je muž nazivao mobitelom prijatelje i s ponosom im priopćavao veliku novost.
***
– Kako ti se čini ova kravata?
Darko je svakoga dana nosio drugu kravatu. Nije želio da se ikada dogodi da dva dana za redom dođe na posao s istom kravatom.
Bila joj je smiješna ta njegova navika. Troje mladih stažista neće ni primijetiti da je on jučerašnju tamnoplavu kravatu danas zamijenio svijetloplavom.
– Dobra je. Pristaje ti uz odijelo – izgovorila je očekivanu primjedbu i otišla u dječju sobu probuditi klince.
***
Stariju kćer odvezla je u školu, mlađu u vrtić pa se sa sinom zaputila k Darkovoj majci.
– Brzo ću se vratiti iz Zagreba, već oko dva sata – rekla je predajući joj u ruke do grla zamotana dječačića.
– Ne moraš žuriti, znam koliko voliš Zagreb. Prije pet minuta s Darkom sam se dogovorila da u četiri sata dođete kod nas na ručak.
– E, baš ti hvala.
– Kako stoje stvari sa subotom? Koliko će biti uzvanika? – upita je svekrva.
– Tridesetak, računamo li nas iz obitelji.
– Ako želiš, mogu ispeći kolače…
– Planirala sam napraviti dvije torte, ali i nešto kolača dobro bi nam došlo.
– Napravit ću mađarice i orahnjače.
– Darko će ti biti zahvalan.
– Njemu su mađarice i orahnjače u djetinjstvu bile najdraže... Pazi kako voziš.
– Ne brini se, znaš da sam oprezna. – Poljubila je sina i rekla: – Budi dobar baki.
Dječak je nato tek nešto zagugutao i zaklopio snene oči.
***
Na radiju je bila emisija posvećena Nori Jones. Voljela je tu glazbenicu i njezine nježne balade. Njezin glas umirivao ju je.
Vozeći se tako od Novske prema Zagrebu monotonom cestom imala je, nakon dugo vremena, trenutak samoće i prigodu za rekapitulaciju svoga života. Sve je bilo na svome mjestu, onako kako je samo mogla poželjeti. I ta obitelj za koju se vezala, i njezina djeca i njezin muž.
Privikla se i na Novsku, iako je tijekom studija bila uvjerena da će nakon diplome nastaviti živjeti u Zagrebu.
Kada je Darko ušao u njezin život, dao joj je do znanja da se po svršetku studija mora vratiti u rodni grad i zaposliti u očevu odvjetničkom uredu, za koji se pretpostavljalo da će ga s vremenom preuzeti, na način kako ga je njegov otac preuzeo od Darkova djeda.
Nije nalazila argumente protiv te poslovne obiteljske logike koja im je jamčila sigurnu egzistenciju.
Negdje oko Popovače počela je padati kišica. Morala je uključiti brisače. Nakon desetak minuta kiša je uminula, pojavilo se sunce čije su se zrake odbijale od asfalta. Uzela je sunčane naočale.
Idućeg tjedna njezin rodiljski dopust završava, vraća se u školu predavati njemački jezik razigranim osnovcima. Veselila se pomisli da će na školskim odmorima ponovno susretati svoje kolegice, da joj život neće biti sveden samo na obitelj.
Doista: sve je u njezinu životu bilo postavljeno na svoje mjesto. Bez sumnje bi se svaka mlada žena u njezinoj koži osjećala sretnom i ispunjenom.
Nakon što danas obiđe svoga nekadašnjeg liječnika u Petrovoj bolnici, otići će u „Malu kavanu“ na Trgu bana Jelačića popiti kavu s Tinom.
Njezina najbolja prijateljica sa studija, radila je u jezičnoj školi u Vodnikovoj ulici. Zbog te dogovorene kave jučer je uspjela umoliti jednu od svojih kolegica da danas umjesto nje održi dva školska sata.
Nakon nedavne oštre svađe sa suprugom, Tina se s kćeri i sinom preselila k roditeljima. Tjedan potom, kada je čula muževu pokajničku ispriku, vratila se u njihov zajednički stan.
Znala je da je očekuje Tinino povjeravanje i razotkrivanje detalja o najnovijoj svađi i pomirenju s mužem, s kojim je od samoga početka živjela turbulentno. Uzalud su nastojali dominirati jedno nad drugim. Ni ona ni on nisu bili spremni podrediti se.
Nakon razgovora s Tinom, namjeravala je obići nekoliko dućana u Ilici. Zima se približavala pa je željela kupiti čizme i kaput, a kćerima veste.
***
Glavna sestra prepoznala ju je, iako je sada imala drugačiju frizuru i drugačiju boju kose.
– Pa to ste vi?! Kako vaš sin?
Nakon poroda, ona i dijete ostali su još dvadesetak dana u bolnici.
– Dobro je. Odlično.
– To mi je drago čuti. Kad se samo sjetim kako ste oboje bili na samome rubu... Koliko je njemu sada?
– U subotu će napuniti godinu – rekla je.
– Godinu!? Bože, kako vrijeme leti!
– Zato sam i došla. Donijela sam doktoru jedan mali dar. Nadam se da je u bolnici?
Iz torbe je izvukla lijepo umotani dar i položila ga na stol pred sestru pa dometnula:
– A ovo je za vas.
Pružila joj je kutijicu s griottama.
– Na žalost, doktor je na simpoziju u Dubrovniku. Vraća se sutra, mogu mu predati vaš poklon.
– Bit ću vam zahvalna.
– A vaš muž? Kako je on?
– Dobro je, ima puno posla, ali on voli to što radi pa mu nije teško.
– Da je moj suprug postupio kao on tada, mislim da bih mu teško oprostila – reče sestra.
– Na što mislite kad kažete da je tako postupio?
– Tijekom vašeg poroda, kada je trebalo donijeti odluku.
– Na kakvu odluku mislite?
– Mislim na ono kada ga je doktor upitao da li da spasi vas ili dijete, a on je odabrao dijete. Srećom, doktor je uspio spasiti i vas i vašeg sina.
Zavrtjelo joj se u glavi.
Problijedjela je i zašutjela na trenutak.
– Znali ste za to? – upita sestra, iako je po njezinoj reakciji mogla zaključiti da je to tek sada doznala.
Njezina šutnja postane još težom i neugodnijom za brbljavu sestru.
– Oprostite... mislila sam da ste znali... nisam trebala... bolje da zaboravite što sam rekla... možda i nije bilo baš tako.
Ali sestrine riječi više nisu dopirale do nje. Vidjela je kako ta žena u bijeloj kuti otvara i zatvara usta, iz kojih su izlazile rečenice čije značenje nije razabirala.
Uspjela je mucajući izgovoriti pozdrav i žurna koraka izaći iz bolnice na Petrovu ulicu.
Prisjetila se da je u onim danima, netom nakon poroda, Darko izbjegavao njezin pogled. Kao da mu je zbog nečega bilo jako neugodno. Tek je sada dokučila uzrok takvu ponašanju.
Zgrozila ju je spoznaja da je nakon deset godina zajedničkog života bio spreman žrtvovati je kako bi dobio sina.
Gušilo ju je u prsima.
U sljepoočnicama je mogla osjetiti ubrzane otkucaje srca i potmulu bol, kakvu do tada nije oćutjela.
Došla je do kružnoga toka i bez razmišljanja ušla u Srebrenjak. Tek nakon nekoliko minuta je zastala.
– Što ja to činim? – zapitala se naglas.
Auto joj je bio parkiran u garaži na Kvaternikovu trgu, a ona je krenula u suprotnom smjeru. Vratila se do kružnoga toga i ušla u Domjanićevu ulicu.
Dok se spuštala prema Kvatriću, prisjetila se da bi se trebala tramvajem odvesti do Trga bana Jelačića na sastanak s prijateljicom, koja će kroz petnaestak minuta biti u Maloj kavani.
– Ne mogu to – izustila je sebi poluglasno.
Nije imala snage čavrljati s Tinom o njezinu mužu i njihovim djetinjim svađama.
Odustala je i od odlaska u kupnju. Nije joj bilo ni do čega.
Nije znala što bi sa sobom.
Prešla je na drugu stranu Kvaternikova trga. Upravo je iz Vlaške ulice dolazila jedanaestica. Kad su se pred njom otvorila tramvajska vrata, u trenutku je donijela odluku i zakoračila u vozilo.
Otići će do parka Maksimir i ondje šetati sat, dva ili tri. Potom će se morati vratiti do Kvatrića, sjesti u automobil i vratiti se u Novsku.
I morat će živjeti s mužem i njihovo troje djece do kraja života i nikada mu neće reći da zna za to da je bio spreman poslati je u smrt.
Osjetila je mučninu od same pomisli da će ga slušati i gledati još desetljećima, da će je dodirivati, da će povremeno s njim morati voditi ljubav i osmjehivati se i kad joj nije do smijeha. Užasavala se od pomisli da će je taj čovjek obasipati ispraznim komplimentima pred njihovim zajedničkim prijateljima koji će biti uvjereni da su njih dvoje skladan bračni par.
I ništa više nije bilo na svome mjestu.
Taj život koji je bio pred njom, nije joj se ni najmanje sviđao.
Ali ta tri sata u Maksimiru, ta tri sata samoće, možda ipak ne bi trebala tako olako odbaciti, jer sve ono što slijedi nakon današnje maksimirske šetnje bit će neusporedivo gore.
Malo o uvjerljivosti što svaku priču čini vjerodostojnom i čitatelju bliskom: u ovoj priči nema nikakve logike da žena nije ispričala suprugu koliko joj je težak bio porod jer prije toga nije ni na koji način naznačeno da između njih postoji neki sukob. Autor kaže: " Doista: sve je u njezinu životu bilo postavljeno na svoje mjesto. Bez sumnje bi se svaka mlada žena u njezinoj koži osjećala sretnom i ispunjenom." Razvidno je, dakle, samo to da muž i njegova obitelj žele muškog potomka, nasljednika. Druga je nelogičnost ta da je glavna sestra izjavila ono što je izjavila ("Da je moj suprug postupio kao on tada, mislim da bih mu teško oprostila – reče sestra."). Halo! Da je to "izlajala" neka mlada neiskusna bolničarka, hajde, no nije glavna sestra bolnice došla do tog mjesta bez veze. Onaj tko imalo poznaje bolnički sustav zna da su to žene s velikim iskustvom, nema šanse da joj se dogodi takva glupost (i još na tom odjelu). Na kraju, potpuno je neuvjerljiva ženina konsterniranost postupka muža. Pa ja malo poznajem majki, a znam ih jako jako puno, koje svoj život ne bi dale za vlastito dijete. A ako bi ona tako postupila, što je težak ali logičan izbor, onda bi svakako trebala razumjeti postupak svojeg muža. Sve ovo pada u vodu ako ćemo prihvatiti da se tu radi isključivo o sinu nasljedniku i sebičnosti muža/obitelji, no onda opet nema nikakve logike tvrdnja autora da je u njenom životu sve bajno i krasno. Da, priču jest napisao Miro Gavran, ali je - neuvjerljiva. Meni.