Vedrana Klepica jedna je od naših najboljih dramatičarki i dramaturginja mlađe generacije, čija se djela izvode u svim krajevima svijeta. Njena drama “Bijeli bubrezi”, koju je sama režirala u zagrebačkom kazalištu &TD, primjerice, igrala je i u bečkom Volkstheateru, a postavljena je i u Buenos Airesu i Beogradu. Prošloga tjedna u sklopu projekta MONOVID-19 objavila je novi tekst “Posljednje obraćanje usamljene gitare glazbenika i poduzetnika Miroslava Škore iz turbulentne godine predizborne izolacije”.
Svoju novu monodramu napisali ste iz perspektive gitare Miroslava Škore. Što vas je na to potaknulo?
Kada pišete o nekom poznatom, onda dobivate ekstra medijski kapital, a kad su vam likovi fiktivni, onda je fokus, nažalost, samo na tome je li vam tekst dobar ili loš. No, šalu na stranu, Ivor Martinić i Jelena Kovačić pokrenuli su inicijativu da okupe dio scene dramskih pisaca i da u doslovno 3-4 dana pisci izbace ne čak monodramu nego minimonologe na temu izolacije. Nisam inače pobornik fast arta, ali činilo mi se kolegijalnim s obzirom na zajednicu i nezavidnu budućnost kazališnog sektora. A Škoru sam počela intenzivno pratiti tijekom predsjedničkih izbora i on za mene predstavlja jednu opasnu, tržišno-populističku političku opciju. Netko tko može stajati uz bok Zlatku Hasanbegoviću, koji je toliko okrutno i diktatorski išao protiv domaće kulturne scene, umjesto da razumije potrebe i poštuje slobode ljudi u sektoru, ne može biti dobronamjeran. Nadalje, ako samo jednu lekciju moramo naučiti iz ovog zaista teškog perioda korone i podrhtavanja tla, onda je to ta da društvo treba graditi na temeljima jednakosti i izvrsnosti, na stručnjacima koji znaju što rade, kojima je posao da omoguće ljudima iz svih sfera da žive kvalitetnije i dostojanstvenije. Nažalost, Škoro u stranci ima takve “stručnjake” koji tvrde, npr., da je korona u Italiji eksplodirala jer se Talijani “ne ponašaju dovoljno higijenično” te igra na već previše puta viđenu populističku kartu pozivanja na nekakav pojam naroda. Narod ima prekrasan potencijal da ustane protiv nepravednih vladara, ali nažalost ima i potencijal da se okrene protiv ugroženih manjina i osobnih sloboda. Osim toga, stranke koje imaju toliku diskrepanciju u broju muškaraca i žena dubinski su uvredljive. Kao i Škorina gitara u mojoj drami, koja se osjeća zapostavljeno, zaista bih voljela da se vrati onome gdje je najiskreniji, a to je njegova glazbena karijera.
Nedavno ste se pozabavili i kulturnim kapitalom Lepe Brene u suradničkom projektu koji ste predstavili u Beogradu. Možete li nam opisati o čemu se radi?
Lepa Brena je još jedno moje parazitiranje na djelu nekoga tko je poznatiji i uspješniji od mene. Srećom, radilo se o narudžbi Olge Dimitrijević i Vlade Aleksića za BITEF, pa ne snosim svu odgovornost. Ali moj tekst čak nije ni o samoj pjevačici, već rezidencijalnim zgradama izgrađenim u bivšoj Jugi koje su ljudi zbog njihove ljepote zvali od milja “Lepa Brena”. Tekst tematizira odnos prema gradnji u kojoj se može dostojanstveno živjeti. O činjenici da danas stambeno pitanje diktira tržište, da nemamo plansku i montažnu gradnju i o bolnoj istini da se dom u neoliberalnom kapitalizmu ne smatra osnovnim ljudskim pravom. Da živimo u seksi svijetu Airbnb stanova i agencija nekretninama koje promoviraju luksuzni smještaj za kratkoročni najam dok mnogi ljudi žive u preskupim rupama. I da je sve to na kraju dana vrlo nemoralno. Ne smijemo dopustiti da centar Zagreba nakon ovog potresa kroz razne malverzacije postane luksuzni pakao nedostupan za život upravo svojim građanima.
Kako biste usporedili proces istraživanja, ali i teme koje ste obradili u djelima posvećenima Škori i Lepoj Breni, dakle simbolima našeg svijeta prije i nakon devedesetih?
Ovdje se u oba slučaja radi o minijaturama baziranim na dokumentarnom materijalu, odnosno u slučaju MONOVID-19 o zaista mikrotekstu. Njegova poanta je brzo reagiranje, uhvaćen trenutak. Nije uvijek tako. Dobri tekstovi pišu se mjesecima. Ali uvijek je bitno dubinski se upoznati s materijom o kojoj se govori. I ja zapravo uvijek pristupam s apsolutnim poštovanjem prema temi, pokušavam razumjeti čak ono s čim se ne slažem. Imam pravo na svoj jezik, estetiku i postavljanje teza. Ali nemam pravo na površno bavljenje materijom, na nerazumijevanje svijeta, povijesti i politike. To rade diletanti i revizionisti. Protiv takvog društva treba se boriti.
U vašem radu volim karakterističnu kombinaciju britkog humora i vrlo preciznih dijagnoza društvenih problema. Što su po vama najveći utezi koje kao društvo nosimo?
Korumpiranost? Diletantizam? Jednoumlje? Indoktriniranost? Nerazumijevanje ideje da sloboda završava tamo gdje ugrožavaš egzistenciju nekoga drugog? Nerazumijevanje ideje kritičkog promišljanja? Daleko smo mi od zdravog društva.
Koliko je na vas utjecalo odrastanje u obitelji iz radničke klase, u Kutini koja nema kazalište, ali je imala vrlo živu punk-scenu?
Jako. Solidarna sam i jasno mi je što znači pružiti ruku nekom tko se nalazi u nezavidnoj poziciji. Jasno mi je što znači imati lošu startnu poziciju. Ta ideja koju smo popušili da, ako dovoljno radiš, možeš uspjeti jedna je velika laž. Da uspiješ, moraš imati alate, socijalni kapital i znanje. To nemaju na raspolaganju svi. Vidjela sam mnoge ljude koje je progutao mrak, a nisu bili nikakav ološ ni neradnici. Možda su samo bili prepošteni.
Pripadnica ste nezavisne umjetničke scene koja s jedne strane ima imidž vječnih prigovarača, a s druge je zaista u višestruko nepovoljnom položaju u odnosu na institucionalnu kulturu. Kako se to osjetilo u ovom kriznom periodu?
Odnos prema kulturi u Hrvatskoj je općenito jeziv, ne samo sada. I u zdravstvu, i školstvu, i u upravi ima ljudi koji su do svojih pozicija došli nejasno, preko političkih opcija ili poznanstva. Tako ih ima i u kulturi. Ali 90% mojih kolega radi zaista kompleksne poslove bez jasnog radnog vremena. Ja ne mogu točno objasniti koliko bilo tko od nas ima neprospavanih noći jer se tekstovi moraju hitno prepravljati ili se rasvjeta za predstavu treba korigirati, da bismo ujutro nakon tri sata sna opet išli na probe i bili tamo po cijele dane. Predstava ima svoj datum premijere i nitko te ne pita jesi li umoran ili neraspoložen. Ali radimo to s predanošću i odgovorno. Ne znam kakav to čovjek trebaš biti da želiš živjeti u svijetu bez poezije, glazbe, filma ili kazališta. Meni se to čini kao dosta tužan svijet. Što se tiče institucija, ni njima sada nije lako. Kao da ova korona nije bila dovoljna, mnogo je kazališta, muzeja itd. pogođeno potresom i pitanje je kad će se i hoće li se otvoriti. To su ozbiljne stvari. Ali mi smo koautori programa u tim institucijama. I ostali smo bez ikakvih prihoda doslovno preko noći. Dolaze nam neka izazovna vremena, a ja vjerujem da iz ovoga možemo zajedno izgraditi neke bolje i pravednije sustave od kojih će svi profitirati.
U vašoj generaciji nekoliko je sjajnih dramatičara, no čini se da njihova djela, uz iznimku Ivora Martinića, relativno teško dolaze do većih hrvatskih pozornica?
Tumačim to nedostatkom zaposlenih dramaturga po kazalištima. Naš kazališni repertoar uglavnom čine predstave koje se mogu karakterizirati kao glumačko kazalište ili kao režijsko kazalište. U odnosu na glumce i redatelje nama se uglavnom ne daje gotovo nikakav prostor ni uvjeti rada. Redatelje se još i pozove u teatar pa ih se pita što bi oni radili. Mi nekad dobijemo narudžbu, ali uglavnom u svoje slobodno vrijeme tipkamo neke tekstove pa, ako oni prođu, super. No tim pristupom sama kazalište zapravo puno gube jer se već previše puta dokazalo da publika voli suvremene komade na sceni, koji govore o aktualnim problemima, koristeći suvremen jezik. S treće strane, baš me briga. Ja ću pisati dok god mi se da. Pa makar od tih drama radila papirnate avione i bacala ih na balkon ispod sebe, susjedi koja me iritira.
Za kraj, koji je idući projekt na kojem radite i koliko uopće možete planirati usprkos najavljenom popuštanju kriznih mjera?
Nemam pojma. Puno smo svi izgubili. Trebala sam na rezidenciju u Dubrovnik, čekaju me četiri produkcije, festival drame u Francuskoj, čitanja u Luxembourgu, paneli u Španjolskoj. Ili me ne čeka ništa. Hoće li biti novca? Hoćemo li moći putovati? Ono što me sad okupira jest da znam da su moji prijatelji i kolege zdravi i da imaju krov nad glavom. I s jedne strane treba biti u niskom startu jer ovo su savršena vremena za malverzacije, krađe, za gubitak već stečenih prava. S druge strane, svi inače toliko radimo da mi je tek sad postalo jasno koliko malo posvećujemo vremena ljudima koje volimo. Neki dan sam sjedila s prijateljicom na balkonu i usred dana bez nervoze pila pivo. Ona je rekla da zna da se sve raspada, ali da joj je danas tako lijepo. Mislim da nam je svima jasno što to znači.
Interesantan interview. Stambeno pitanje je preozbiljno pitanje da bi ga se prepustilo isključivo tržištu. A što se tiče rada, sumnjam da je itko neradom uspio, koji kod kriteriji bili za uspjeh.