U gradiću Vetlandi na jugu Švedske jedan je muškarac krenuo u napad sjekirom na svakog tko mu se našao na putu. Zaustavila ga je policija metkom u nogu. Pogledao sam komentare čitatelja ispod te vijesti na hrvatskim portalima i većinom su bili upravo onakvi kakve sam i očekivao. Švedska policija je, u skladu s ustaljenom praksom, iz prvih priopćenja izostavila identitet napadača. U trenutku pisanja ove kolumne još uvijek se ne znaju ni njegovo ime, ni nacionalnost, ni motivi. Ali većina “komentatora” već je imala u svojoj glavu potpunu sliku o zločincu. Tu predodžbu najbolje odražava jedna vulgarna riječ, koja se vrlo brzo pojavila i ispod ove posljednje vijesti iz međunarodne crne kronike, jedina prostota koju ću u ovom tekstu i citirati: kozojeb. U prostoru namijenjenom čitateljima većine naših internetskih medija, a riječ je i o globalnoj praksi, toleriraju se nažalost sve moguće psovke i uvrede svih vrsta na svačiji račun, kako pojedinaca s imenom i prezimenom, tako i čitavih grupa ljudi razvrstanih po sklonostima, opredjeljenjima, profesiji, vjeri, naciji, spolu ili rasi. Međutim, jedan od naših najčitanijih i time najutjecajnijih portala otišao je i korak dalje, pa upravo onu citiranu prostotu ne samo da tolerira, nego je i promiče na vlastitim promotivnim materijalima i tako svoje čitatelj svesrdno potiče da vulgarnu etiketu prilijepe svakom čije im se mišljenje, ponašanje, a vrlo često i samo geografsko porijeklo ne sviđaju. U svom obračunu s primitivnim prostaklukom koji pripisuju drugima i sami postaju primitivni psovači.
Tako je ta riječ vrlo brzo iskočila i među nagađanjima o identitetu napadača sjekirom iz Vetlande i nitko neće biti sretniji od tih i takvih komentatora ako se pokaže da je sjekiraš u Švedsku došao kao izbjeglica, migrant, pridošlica, dotepenec, azilant, musliman arapskog porijekla, ili barem Bosanac ili neki drugi dinaroidni Balkanac. Tipično, kad se bilo gdje u Skandinaviji dogodi neki takav suludi napad, njima nipošto neće prvo pasti na pamet ime Andersa Behringa Breivika, autohtonog norveškog bijelog rasista i neonacista čiji ubilački pohod okrutnošću i brojem žrtava, njegovih vlastitih sunarodnjaka, i dalje daleko nadmašuje po strahoti i posljedicama sve druge zločine na europskom sjeveru koji se pokazao najvelikodušnijim i najgostoljubivijim prema izbjeglicama i migrantima, pa i onima iz našeg podneblja. Slično je bilo i kada se jedan drugi luđak 2018. godine kombijem zaletio u pješačku zonu u Torontu pobivši desetero nedužnih šetača. Baš kad i vijest o napadu sjekirom u Vetlandi, objavljena je i presuda kanadskom ubojici, kojeg čeka doživotni zatvor. Kao što su istraga i suđenje pokazali, smrtonosna vožnja 28-godišnjeg Kanađanina armenskog porijekla Aleka Minassiana nije imala veze ni s vjerom, ni s nacijom, ni s politikom, nego s frustracijom muškarca obuzetog bolesnom mržnjom prema ženama, prenesenom na čitavo društvo. I da, najvažniji čimbenik u raspirivanju osobnog ludila sve do masovnog ubojstva u tom je, kao i u mnogim drugim sličnim slučajevima, bio internet gdje je Minassian našao grupu kao potporu, nadahnuće i poticaj.
Ovdje bi svatko od nas trebao u prvom redu ispitati vlastitu savjest, motive i kriterije koji određuju kako, kada i koga hvalimo ili osuđujemo. Virtualni prostor odjekuje od udaraca verbalnih sjekira kojima često tako olako znamo zamahnuti i presjeći diskusiju, odrediti krivicu, dosuditi kaznu, razbiti ili odsjeći nesimpatičnu nam glavu. Ispovijedam se, nisam cijepljen ni imun na takva zamahivanja niti su to mnogi moji kolege novinari, kolumnisti i ostali kojima je javno iznošenje vlastitih opažanja, stavova i zaključaka dio posla. S jednom bitnom razlikom: mi to činimo uz odgovornost prema vlastitom imenu i prezimenu kojim to što mislimo i kažemo potpisujemo, nasuprot anonimnoj vojsci skrivenoj iza lažnih imena i nadimaka. Ipak, sve nas često vodi jedan jedini kriterij koji naše sjekire prema određenim pojavama ili ljudima oštri, dok ih prema drugima zatupljuje pamukom obzira, razumijevanja, opravdavanja ili čak simpatija: naši i vaši. Bilo bi vrlo korisno napraviti sociološku komparativnu studiju dvije nedavne smrti i ispraćaja dvojice vrlo prominentnih ljudi koji su, svaki na svoj način i svaki na svom polju, ostavili dubok trag. Jedan je Đorđe Balašević, drugi je Milan Bandić. Ne mogu biti različitiji. Ali, u opisanom medijsko-virtualnom prostoru – u slučaju Balaševića zemljopisno mnogo širem – lik, život i smrt obojice bili su izloženi strastvenom i emotivnom lajkanju i hejtanju.
Te dvije novovjeke riječi, lajkanje i hejtanje (od engleskih riječi “like” = volim, sviđa mi se i “hate” = mrzim) zvuče tako nevino, bezazleno i djetinjasto, kao što dobar dio komunikacije preko društvenih mreža i jest djetinjast. Ali naše lajkanje je nerijetko i mjera navijačke pristranosti prema našima, dok je hejtanje samo blaža riječ za nesputane izljeve zlobe i mržnje na primitivan i prostački način, bez ikakvih obzira prema društvenim normama i običajima.
Evo jednog jednostavnog testa: s koliko ste zgražanja, ili simpatija, ili (ne)razumijevanja, u kontekstu epidemioloških mjera, gledali s jedne strane na spontana masovna okupljanja rastuženih, raznježenih i raspjevanih Balaševićevih poklonika, a s druge strane na sprovod zagrebačkog gradonačelnika? Sve to, naravno, ovisi i o podjeli na “naše” i “vaše” u odnosu na samu pandemiju i epidemiološke mjere. Međutim, ako pokušamo barem u tom pogledu biti objektivni, načini samog ispraćaja dvojice pokojnika bitno se razlikuju. Obitelj popularnog kantautora ponijela se u tom smislu krajnje odgovorno održavši sprovod u najužem krugu, dok se ljude što neizravno, što izravno na ceremonijalni sprovod zagrebačkog gradonačelnika i pozivalo, pri čemu se vjerojatno najmanje o tome uopće pitala njegova obitelj. No jedno su naši subjektivni osjećaji i dojmovi, a drugo je kad tako drastično različite kriterije prema različitim okupljanjima ima naš famozni nacionalni epidemiološki Stožer, državno tijelo (samo)zaduženo za postavljanje apsolutnih kriterija koji bi trebali vrijediti za sve. Nakon tolikih pokojnika i obitelji kojima je uskraćen dostojan ljudski ispraćaj, ovaj posljednji slučaj definitivno je obesmislio njihov rad i postojanje. Objektivno. I barem malo subjektivno jer, priznajem, za taj Stožer nikad nisam osjetio onu simpatiju kakvu imam prema “našima”.
Protiv sam vrijedjanja bilo gdje pa tako i u komentarima tekstova. Medjutim nakon smrti Balasevica nisu dopusteni komentari, a recimo nakon smrti M. Tudjmana ili M. Bandica jesu. Ne radi li se tu o pristranosti i podjeli na "nase" i "vase"?