Jedna je malena petogodišnja djevojčica svojim začuđenim roditeljima rekla: „Bit ću balerina!“ Ona je danas prvakinja Baleta HNK Zagreb i u utorak je svečano proslavila svojih 30 godina profesionalnog bavljenje najtežom i fizički najzahtjevnijom umjetnošću.
A o kakvom se vrhunskom umjetničkom dosegu, ali i ljudskoj upornosti i izdržljivosti radi, svjedoče još dva (za obične smrtnike nevjerojatna) podatka iz biografije Mirne Sporiš. Ona u cijelom svom tijelu još uvijek ima gelere kojima je pogođena u svibnju 1995. godine kada je u raketiranju Zagreba stradala baletna dvorana za probe, a ovog je proljeća, baš u vrijeme lockdowna, operirala koljeno.
– Tako to biva kada te Bog usmjeri, a mene očito jest. Svi smo mi u baletu malo ‘ludi’, rano naučimo plesati kroz bol – govori ona kroz smijeh, dok priču vraćamo na početak, u njezino rano djetinjstvo:
– Znam da sam bila jako mala, još prije polaska u školu, ali ne znam gdje sam prvi put vidjela balerine. Valjda na televiziji. A začuđeni su roditelji stali uz mene, odmah su me upisali na neke tečajeve baleta, znam da sam išla i kod Sonje Kastl, a s devet sam godina položila audiciju i krenula u Školu za klasični balet. Upisalo nas se tada trideset djevojčica, ali samo sam ja završila.
Priča Mirna kako je to bilo zaista teško, pohađanje dviju škola paralelno:
– Možda je meni bilo malo lakše jer smo stanovali u centru Zagreba, pa mi je baletna škola bila blizu, nisam morala putovati. Svi su dani bili isti: osnovna škola ujutro, sendvič na brzinu u kratkoj pauzi, jer ponekad i nisam stigla kući na ručak, pa baletna škola popodne. Sjećam se da sam imala samo jednu krizu, negdje u sedmom razredu, kada me prijateljica s baleta nagovarala da ima i jednostavnijih načina bavljenja umjetnošću, da bi bilo puno bolje da nas dvije upišemo primijenjenu. Tada su roditelji pozvani na razgovor u baletnu školi i tamo su im rekli da mi moraju ‘održati slovo’ jer sam previše talentirana da bih odustala. I jesu mi ga održali. Brzo sam se ‘zbrojila’, ja sam ostala na baletu, ali moja prijateljica nije. Školu za klasični balet Mirna je završila 1990. u klasi profesorice Nade Herceg, iste je godine postala članica Baleta HNK u Zagrebu i otplesala svoju prvu premijeru – “Trnoružicu”. Već godinu dana poslije dobila je prvu glavnu ulogu. Bila je Klara u „Orašaru“ (tada još „Ščelkunčiku“) i zbog te je uloge na svoj 18. rođendan, 1993. godine, postala solistica Baleta.
– Uloga Klare me obilježila, gotovo je nezamislivo da sam tu ulogu uspjela plesati punih 20 godina, s njom sam i slavila prvih dvadeset godina. Nije to baš uobičajeno, ali ja sam zbog svoje vrckavosti i veselja uspjela zadržati taj dojam rasplesane djevojčice. Jer Klara je, s jedne strane teška baletna uloga, koja traži vrhunsku tehniku klasičnog baleta i fizičku spremnost, ali je ona, s druge strane djevojčica, pa uloga traži balerinu koja može postići taj dojam na sceni – objašnjava Mirna.
Plesala je ona i mnoge druge uloge i, kaže, nema malih i velikih uloga, važno je da se pleše. Oduvijek je znala da je njezin balet za cijeli život, ali da joj u njemu treba širina:
– Milko Šparemblek je uvijek volio ‘filozofirati’ na probama i nikada neću zaboraviti kako nam je govorio: “Ne može balerina biti samo balerina. Mora čitati, crtati, pisati...” Bio je u pravu, što više znaš, bolji si na sceni. Treba ti u baletu uživljenost u ulogu, a kako ćeš je postići ako sam nisi živio, ako nemaš iskustva? Moraš ludo voljeti, mora ti netko slomiti srce i ti ga moraš nekome slomiti... moraš živjeti život, jer samo si tada i takav najbolji na sceni.
Pitamo je za njenu trudnoću i kćer, a ona odmah sve vraća u baletnu školu:
– Tada su nam govorili kao nema trudnoće za balerine, kako se nakon rođenja djeteta nikada nećemo vratiti. To je posve krivo. Ja sam rodila kada sam imala 26 godina. Izostala sam jednu sezonu, vratila se mršavija nego što sam bila prije trudnoće. Zato danas govorim mladim balerinama da moraju roditi u dvadesetima, da ništa neće izgubiti, nego će se vratiti još moćnije. Ma ako sam se vratila nakon ozljede koju sam dobila u raketiranju Zagreba, a svi mi koji smo tada bili ozlijeđeni nastavili smo karijere, naravno da sam se vratila nakon trudnoće i porođaja.
No, Mirna Sporiš dobro zna koliko je uza sav trud i muku kratka karijera balerina. Kaže kako se nagledala kolegica koje su se izgubile nakon što su prestale plesati, koje nisu znale što i kako dalje. Baš je zato ona bila odlučna da se to njoj neće dogoditi, a znala je da i nakon plesa želi biti, što je jače moguće, vezana za balet. Zato je 2013. godine upisala Akademiju dramske umjetnosti, smjer baletne pedagogije, gdje je 2016. i diplomirala.
– Mnogi su plesači divni, imaju talent i tehniku, ali su i dosadni. Moj je budući posao učiti mlade kako da plešu s radošću, jer tada je to balet s kojeg gledatelj ne može maknuti pogled.
Ona sama bila je balerina poznata upravo po toj radosti s kojom pleše, ali i po visokim skokovima. Naravno, zbog tih je skokova ‘cijenu’ platilo koljeno, koje je zamalo ugrozilo njenu novu ulogu u hit-baletu HNK Zagreb “Ponos i predrasude” koreografa Lea Mujića, u kojem ona pleše zahtjevnu i veliku ulogu mame Bennet.
– Bilo je to pred premijeru, sve je bilo spremno, plesala sam sa zamotanom nogom, ali tada nas je korona zaustavila. Shvatila sam da mi to daje vrijeme za operaciju i oporavak. Nakon operacije koljena, cijelo proljeće i ljeto na mojoj rehabilitaciji radila je Tamara Despot i bila žešća sa mnom nego s dinamovcima. U rujnu, kada smo se vratili na probe, bila sam spremna da novom ulogom u “Ponosu i predrasudama” zavežem mašnu na svojih 30 godina profesionalnog baleta.
Da do kraja ocrtamo duh ove balerina, poslužit će i priča o njenu stranu i potresu. Ona, naime, stanuje u potkrovlju u strogom centru, u stanu koji je izašao u svim magazinima o uređenju doma, prepunom antikviteta i – orašara:
– Ma jest bilo strašno, ali svi smo živi. Stan je dobro, razbilo se puno toga, ali to su samo stvari. Sve sam orašare zalijepila. Oživjeli su!
Baš kao u pravoj baletnoj bajci, kojoj želimo još barem 30 baletno-pedagoških godina.
