Kazalište otvara prostor osobnih sloboda pojačan osjećajem da smo dio zajedničke pustolovine, da zajedno dijelimo tjelesno, emotivno i racionalno iskustvo, ovo, sada i ovdje. Strast gledanja i slušanja, sviranja i pjevanja, glumljenja i plesanja jedna je od izvornih ljudskih težnji koja ujedinjuje umjetnike i gledatelje. Kazališno ozračje širi se stalno i posvuda.
Riječi su to Mani Gotovac, teatrologinje, dramaturginje, kazališne kritičarke, spisateljice i prve žene na čelu nekog hrvatskog nacionalnog teatra, koja je preminula prije godinu dana, točno na osamdeseti rođendan 12. studenoga u Zagrebu.
U tih godinu dana, kada su kulturnjaci prvo bili pogođeni nezaustavljivom pandemijom koja je na par tjedana gotovo blokirala cjelokupni kulturni život u Hrvatskoj uživo (virtualni nikada nije stao), a onda i zagrebačkim potresom, Mani Gotovac nije zaboravljena. Čitao se njezin posljednji i, kako je ispalo, testamentarni i oproštajni roman “Rastanci” koji je pisala doslovno na bolesničkom krevetu, odbijajući konvencionalne načine liječenja svoje teške bolesti.
A čak je nekoliko kazališta u kojima je ostavila duboke tragove odlučilo obilježiti prvu godišnjicu njezine smrti. Tako je riječki HNK Ivana pl. Zajca premijeru Bizetove “Carmen” 12. studenoga posvetio baš svojoj prvoj intendantici u povijesti, koja je, usput rečeno, bila i dramaturginja predstave “Carmen” iz 2004. godine koju je režirao gost iz Beograda Jagoš Marković. Riječko kazalište, u koje je Mani Gotovac na velika vrata dovela Severinu Vučković (kao barunicu Castelli u režiji Branka Brezovca, ali i kao Karolinu Riječku u predstavi koju je režirao Larry Zappia) i s kojim je inaugurirala Riječke ljetne noći, na svom se webu prisjetilo karizmatične intendantice čiji mandat nikoga nije ostavio ravnodušnim.
Ni Split, rodni grad Mani Gotovac (u kojem je išla u Klasičnu gimnaziju s Igorom Mandićem i Igorom Zidićem) nije zaboravio tzv. čeličnu lady hrvatskoga teatra. Tako je premijera predstave “Teške ljubavi” Itala Calvina i Ivana Penovića u režiji Aleksandra Švabića nastala u koprodukciji Gradskog kazališta mladih i splitskog HNK, ovog ljeta izvođena na Splitskom ljetu, a sada prebačena u zatvoreni prostor kazališta, posvećena baš lani preminuloj Mani koja je bila dugogodišnja članica “Titovih mornara”, preteče Gradskog kazališta mladih. A u Splitu postala je i intendantica HNK, i to 1998. godine, iako se na tom položaju nije predugo zadržala.
Mani Gotovac očito i nakon smrti, makar i simbolički, upravlja hrvatskim kazališnim repertoarima.
Iako je autobiografsku beletristiku, a onda i romane počela pisati relativno kasno, Mani Gotovac je bez problema komunicirala s brojnim čitateljima. Bila je oduševljena literaturom koju potpisuje primjerice Elena Ferrante, s puno se energije već u zreloj dobi prihvatila i vođenja dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara, inzistirala je na povezivanju kazališta i literature, festivala i pisaca, bila ponosna na suradnju s velikim tenorom Joseom Curom kojega je dovela u Rijeku, a onda i utjecala i na njegov dolazak u Zagreb.
Iako su neki književni kritičari i povjesničari književnosti bili krajnje sumnjičavi prema njezinim knjigama, u jednom razdoblju svi su pokušavali odgonetnuti tko se to krije iza pseudonima Gorki, kojega je Mani Gotovac strastveno opisivala u svojim literarnim prvijencima. A kada je napisala roman “Ćutim te” o mladenačkim samoubojstvima, ponovno je izazvala veliku pažnju javnosti tjerajući je na dijalog. A u povodu tog romana za Večernji list je izjavila:
“Meni se čini kako smo nekako baš u licemjerju dosegli vrhunac sante leda. Kineska poslovica kaže, čim negdje primijetiš smjernost i pronicljivost, znaj, tu se radi o licemjerstvu. A kod nas sa svih strana smjernost, pa opet smjernost. I pri tome silna bogatstva.
Pitanje hipokrizije u Hrvata danas je sveprisutno, ali nije ovovremeno otkriće. Kazalište ga je kroz vrijeme najbolje prokazalo. Moliere je prije tri stoljeća napisao slavnu komediju isključivo na tu temu, nazvao ju je “Tartuffe”. A mi smo s tim Tartuffeom odmah na početku upali u klopku. Jedan ga je stari Dubrovčanin, Moliereov suvremenik, smjestio u Dubrovnik, prepjevao na dubrovački i nazvao “Tarto”. Predstava je bila zabranjena prije same izvedbe. Danas pak, s tom nesretnom Zmijom, koja se u kontekstu licemjerja spominje već u Bibliji, stvari su kod nas već prilično opasne. Zmija se, naime, sve više zavlači u psihu mase. Zato se javlja u mom djelu”, govorila je Mani Gotovac, dramaturginja koja je potpisala brojne važne hrvatske predstave, prijateljevala s brojnim važnim europskim intelektualcima i priželjkivala Hrvatsku koja će biti otvorena i za pisce kao što je to Michel Houellebecq čije je “Elementarne čestice” svim preprekama usprkos, ipak postavila u dubrovačkom Lovrijencu. Jer što je Mani naumila, to je Mani i ostvarila. Bez obzira na cijenu. I bez obzira na moral ili uvjerenja većine. Ona je vjerovala u samo jednu istinu. Istinu koju propovijeda umjetnost koja je ili slobodna ili je nema.
