U Zadru i Zagrebu kao gošća izdavačke kuće Leykam International nekoliko je dana boravila poznata austrijska književnica s berlinskom adresom Eva Menasse. Ovaj vikend tako ste je mogli sresti u zagrebačkom središtu kako fotografira gradske vedute. Leykam International je u protekle tri godine na hrvatskom jeziku objavio čak tri knjige te nagrađivane novinarke i književnice, i to romane “Vienna” i “Vremenski kristali” te zbirku pripovijedaka “Životinje za napredne”. Sve tri knjige Eve Menasse je s njemačkog na hrvatski jezik preveo ugledni prevoditelj Andy Jelčić, koji je uz Eugeniju Ehgarnter iz Leykam Internationala i razgovarao s austrijskom gošćom na tribini u Knjižnici Bogdana Ogrizovića.
Zanimljiva bečka obitelj
Eva Menasse potječe iz iznimno zanimljive bečke obitelji židovskog porijekla. Njezin je otac poznati austrijski nogometaš Hans Menasse koji je nedavno dobio i Zlatnu medalju grada Beča. Menasse je kao dijete 1938. godine napustio Beč u konvoju židovskih mališana koje je na sigurno britansko tlo evakuirala mudra Velika Britanija. Nakon rata vratio se u rodni Beč gdje je uspješno igrao nogomet (nastupao je i za austrijsku nogometnu reprezentaciju), ali se stjecajem životnih okolnosti bavio i filmskom industrijom te je bio agent velikih hollywoodskih studija.
Polubrat Eve Menasse, Robert, također je književnik. Prije pet godina boravio je u Zagrebu i dao intervju za Večernji list. Najveći odjek imala je njegova knjiga o Bruxellesu i Europskoj uniji nazvana “Glavni grad”, za koju je prije dvije godine primio i njemačku književnu nagradu.
Roman “Vienna” Eve Menasse ima i autobiografsku pozadinu, pa se mnogi pitaju koliko u njemu ima fikcije, a koliko činjenica iz obitelji Menasse.
– Na to je pitanje najteže odgovoriti. Roman “Vienna” je skica koja služi poput tlocrta za kuću. Ali skica nije i kuća – rekla je Eva Menasse zagrebačkoj publici naglasivši da je njezina biografija samo tlocrt tog romana, dok je meso romana fikcija.
– Brat se u tom romanu ne javlja kao lik. On se javlja u mojim pričama. Pripovjedač je prazan – objasnila je Eva Menasse u Zagrebu.
Anegdote i povijest obitelji
– Početak mojeg pisanja romana “Vienna” vezan je uza scenu u kojoj se osmogodišnje dijete na bečkom kolodvoru oprašta od roditelja. Ne zna hoće li ih više vidjeti, kao što ni roditelji ne znaju hoće li ikada više vidjeti svoje dijete. Ta scena mi ne izlazi iz vidokruga. Taj je odlazak rana, ali je i polje energije i nije mi jasna ni danas – rekla je Eva Menasse objašnjavajući da je obiteljsku povijest prepričala pomoću anegdota jer se samo na taj način moglo progovoriti o miješanom braku, odlasku djece u Veliku Britaniju, stricu koji je također otišao u Britaniju, ali i otamo otišao na ratište u Burmu...
– Na tom sam romanu radila jako dugo. Različite segmente te povijesti mogla sam okupiti samo anegdotalno – izričita je Eva Menasse.
Njezin hrvatski prevoditelj (inače i sam književnik) Andy Jelčić rekao je da u prosjeku na jednog muškog autora dolazi jedna autorica, dok je omjer kod književnih prevoditelja tri prema jedan u korist prevoditeljica, pa ne može uvijek muškarac prevoditi muškarce, a žena žene, kao što je to običaj u Njemačkoj i Austriji. Stoga je Evu Menasse zapitao ima li povjerenje u prijevod muškog prevoditelja s obzirom na to da ima i neka izrazito ženska poglavlja?
– Bila bih luda da odgovorim ne. Uostalom, i muškarci su kroz povijest pokazali da znaju pisati o ženskim likovima. Pisati ili znate ili ne znate – smatra Eva Menasse.
Roman “Vremenski kristali” autorica je opisala čitkim i pitkim, a naslov metaforičnim.
– Intencija mi je bila ne pisati o posebnoj ženi, nego o tome koliko raznolikih uloga jedna žena može imati. Kada gledamo druge ljude, u pravilu ih gledamo kroz naše naočale i naš karakter i zapravo malo uranjamo u drugu osobu – kaže Eva Menasse.
Zbirku neobičnih i gotovo bizarnih priča “Životinje za napredne” Eva Menasse obogatila je i zanimljivim uvodima uz svaku pojedinu priču koje je vadila iz novinskih vijesti.
– Novinska vijest je uvod u priču, iako se moglo i bez toga. Ali, to je u ovom slučaju bila moja ponuda čitateljima koju oni mogu ili ne moraju prihvatiti. Godinama sam skupljala vijesti o životinjama i nisam sve iskoristila za knjigu, tako da bih mogla napisati i “Životinje za napredne II i III”. Vijesti sam doslovno izrezivala ili ispisivala. Priča o patkama koje spavaju s jednim okom je stvarna jer kada su patke u grupi, one koje su s vanjske strane doista spavaju s jednim otvorenim okom. Moraju uvijek biti spremne na to da može naići neki lisac. Isto je tako i u društvu. Uvijek postoje neki rubni ljudi koji poput rubnih pataka moraju biti svjesniji od drugih... – slikovito se izrazila Eva Menasse objašnjavajući da je napredne iz svoje knjige nazvala naprednima uz pomoć ironije.
Jednu je grotesknu priču posvetila i rimskoj Vili Massimo u koju na prestižnu stipendiju dolaze njemački umjetnici.
– Moj boravak u Vili Massimo je tipičan primjer kako nastaje književnost i kako književnik pišući ide preko ruba stvarnosti. Bila sam 2015. na toj u Njemačkoj iznimno cijenjenoj stipendiji u Rimu. Bilo je to najtoplije ljeto koje si možete zamisliti i ljeto u kojem je i započeo izbjeglički val te je u Rimu bilo puno afričkih izbjeglica. Vila Massimo bila je nevjerojatno lijepa i njezin upravitelj nam je rekao da u njoj možemo raditi što god želimo, da se možemo osjećati slobodno i uživati. Ali vila je bila bez klime, a klimu je imala jedino uprava. Često smo ostajali i bez struje zbog toplinskog vala. Na četrdeset stupnjeva doista se ne može pisati. Jedan skladatelj nije napisao ni jednu notu, a jedna je slikarica stalno odlazila u supermarket kako bi čučala iza hladnjaka da se rashladi. Svi smo se našli u stvaralačkoj krizi pa smo razmišljali i o dizanju revolucije i izbacivanju uprave iz njezinih klimatiziranih prostorija. Na kraju se revolucija svela na to da smo iz ribnjaka izbacili ribe, promijenili vodu i plivali cijelu noć pokušavajući se ohladiti. I u uvjetima kada živite u skupocjenoj vili, ponekad nije teško poludjeti – ispričala je Eva Menasse.
U knjizi svojevrsnih antibasna “Životinje za napredne” koja je dobila austrijsku književnu nagradu posebnu pažnju zaslužuje i priča o pčeli, leptiru i krokodilu koje povezuju krokodilske suze. Pčele i leptiri vole krokodilske suze zbog soli koja se nalazi u njima i koju vole sisati.
Glavni pisci uvjerljivih ženskih likva su uvijek muškarci, od Eshila preko Shakespearea do Tolstoja i Lawrencea. Žene su jednostavno slabije u književnosti i u zadnjih 150 godina kad se trude i imaju šanse. Muškarci su, jednostavno, u svemu kreativniji spol.