Nakon uspješnog filma “Cvijeće” Judite Gamulin koji je nominiran za prestižnu nagradu Studentski Oscar prije četiri godine, još jedan hrvatski film uspio se u nevjerojatnoj konkurenciji izboriti i dospjeti u samo finale. Riječ je o filmu “The Stamp” u režiji Lovra Mrđena, nastalom kao završni rad Dalije Alić na studiju produkcije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Snimljen je u hrvatsko-belgijskoj koprodukciji, a na 47. izdanju Studentskih Oscara, 15. listopada, saznat ćemo hoće li osvojiti Zlatnu, Srebrnu ili Brončanu medalju, a mogao bi se naći i u kvalifikacijama za “veliki” Oscar.
– Ne znam kako smo došli do finala! Kad se film napravi, pusti ga se da putuje i ide svojim putem – bar ja na to tako gledam. Uvijek se to prijavljuje svakamo, pa gdje se prođe, prođe se, ali ovo sam najmanje očekivao. Baš sam bio pošteno frapiran kad je to izašlo. Nisam to imao uopće u nekoj primisli. Znao sam da je to aktualna tema, štoviše, htio sam pobjeći od toga da poruka bude predirektna – iskreno će Lovro Mrđen, redatelj koji se trenutačno nalazi pred završetkom treće godine režije na ADU. Malo je, priznaje nam, i produljio studij, ali to mu pretjerano i ne smeta iako okolina u kojoj se nalazi ne dijeli takav stav.
– Smiješno je da muku mučim završiti sam sa sobom ovaj studij i tri godine, a pritom sam snimio dva završna za koje iz vlastite inercije nisam dobio ni ECTS boda. Ali ima nešto u tom bivanju vječnim studošem. Uostalom, što nam je papir, samo potvrda nečega što želimo postati ili biti. Najbitnije je znati što jesi, a sve ostalo će se posložiti – tvrdi Mrđen.
On je svoj životni poziv pronašao, a baveći se filmom, smatra, educirat će i širiti vidike publike. Tako se i njegov kratkometražni igrani film “The Stamp” bavi sudbinom sirijskog imigranta u Hrvatskoj kojem prijeti deportacija. No, Tamim, kojeg tumači libanonski glumac Elie Joseph Njeim, mora donijeti najtežu odluku života. Hoće li otići sam i ostaviti svoju malenu sestru u novoj zemlji kao siroče ili će se boriti za to da je povede sa sobom – u nepoznato i nesigurno – odakle su i pobjegli. Takvih smo se priča u posljednjih nekoliko godina, nažalost, naslušali bezbroj. A nakon nekog vremena, ti ljudi o kojima slušamo, počinju se pretvarati samo u vrtlog brojki.
– Mislim da se i svi mi na neki način borimo sa sistemom i činjenicom da smo pred njim brojke. I mislim da ova priča zaokružuje taj apsurd sistema u kojem je pojedinac potlačen i sustava koji zaboravlja da iza tih brojki stoje stvari ljudi. A cjelokupni ovaj film, koliko god bio film o pojedincu protiv sistema, to je i film koji se bavi onim najvećim poniženjem – poniženjem čovjeka od čovjeka te onime što smo spremni napraviti jedni drugima zbog nekih prividnih razlika. To su po meni najveće sramote ljudskog roda, a tijekom povijesti možemo promatrati kako se neprestano ponavlja to “uništavanje” drukčijeg te se često manifestira kao progon ili još gore – genocid. Pritom, uvijek je materijalno u pozadini svega – govori Mrđen, kojem je, kaže, strašno gledati način na koji se prema migrantima odnosi na europskim granicama.
– Ljudi zaboravljaju da smo i mi jednom bili izbjeglice, a i da je čovjek oduvijek išao trbuhom za kruhom, smatra.
– Mi i ne znamo koliko je nama u Europi zapravo dobro i koliko udobno živimo. Okrećemo leđa takvim problemima jer nam je teško zamisliti da bismo se nečega trebali odreći u korist drugoga. Apsolutno osuđujem način na koji se na europskim granicama tretira migrante. Po meni, granice jednostavno ne bi trebale postojati, to su samo fiktivne linije na karti. Razlike su bogatstvo – svaki narod ima svoju povijest, tradiciju i kulturu. Trebamo slaviti razlike i biti ponosni na njih. Ali ne možemo stajati na mjestu i ne mijenjati sebe s obzirom na svijet. Možemo jedino pamtiti i prenositi dalje ono što nas obilježava i ono što smo dobili od “doma”. Pritom, strašno mi je vidjeti kako policija tretira izbjeglice i kako, nažalost, nitko neće odgovarati za to. Oni umjesto da štite čovjeka, štite sistem što je potpuno kontradiktorno njihovu pozivu. Ja sam totalni idealist, vjerujem u sistem koji vjerojatno nikada neću doživjeti i pitanje je hoće li ikada biti moguće govoriti o sistemu koji štiti čovjeka od samog čovjeka. Upravo sada, s koronom, pokazuje se koliko je zapravo krhak naš svijet – kaže Mrđen, koji je za glavnu ulogu u svom filmu glumce tražio među stvarnim izbjeglicama u Zagrebu.
No, na kraju se odlučio za Elieja, prijatelja kojeg je upoznao na filmskom festivalu u Maroku kamo je Mrđen došao sa svojim prethodnim kratkim filmom “Fabijan”. Kada su pri snimanju “The Stampa” naišli na probleme u odabiru glumaca, Mrđen ga je nazvao:“Hej, hoćeš li doći u Hrvatsku snimiti film?” pitao ga je, a Elie je oduševljeno pristao.
– Mogu iskreno reći da, da nema njega, ovaj film ne bi bio to što jest. Bilo je doista nemoguće očekivati da će netko prihvatiti takav poziv i doći snimati studentski film na drugi kraj svijeta. Jer tražili smo glumce i u Porinu i među stvarnim izbjeglicama i većina arapskih glumaca u filmu jesu izbjeglice. No, bio nam je potreban profesionalni glumac koji će nositi glavnu ulogu. Uvijek ću pamtiti ovaj film po suradnji s Eliejem, jer on je, među ostalim, i “method actor” i prvi put imao sam priliku raditi s glumcem koji tako pristupa glumi – uđe u svoju sobu prije repeticije, ima svoj način ulaska u lik i jednostavno se vrati nazad iz nje kao taj lik. Vrlo neobičan pristup zasnovan na Stanislavskom i njegovu teoretiziranju glume. Uz to, Elie je i predivan čovjek koji mi je svakako osvijestio da više cijenim ovo odakle sam došao i tko sam – a vjerujem da često zaboravimo na to. I drago mi je da nas svijet sudbinski baci ponekad na neočekivana putovanja od kojih umalo odustaneš pa te kozmos spoji s glumcem kojega nisi očekivao zvati u Hrvatsku da radite skupa... Pa se i to dogodi – kaže Mrđen i prisjeća se da je upravo dok su snimali film, trajalo i Svjetsko prvenstvo u nogometu, a hrvatska nogometna groznica Elieju je bilo iznimno zanimljivo i pomalo šokantno iskustvo.
– Nakon snimanja još smo i stigli putovati po Hrvatskoj i mogu reći da se sasvim zaljubio u ovu zemlju, ali i otkrio ono nešto što mi imamo, a ne znamo cijeniti. Tako da je to bila zaista jedna lijepa priča – govori.
Elie se trenutačno nalazi u Bejrutu. Srećom, živ je i zdrav te pomaže unesrećenima.
– Dosta me boli ta njegova situacija tamo u Libanonu. Teško je onda sjediti doma, gledati na more s terase i čuti takvo što – to je taj svojevrsni konformizam o kojemu svi šutimo jer nekako nam paše da se istog trenutka ne ustanemo i sjednemo na avion te odemo pomoći ljudima u nevolji – zaključuje.
Proračunato odabrana tema pored toliko tema vlastite domaće sirotinje