Prva premijera HNK Rijeka u ovoje godini je “Jesenja sonata”, obiteljska drama slavnog švedskog redatelja Ingmara Bergmana koju režira nagrađivana beogradska redateljica Ana Tomović. O predstavi govori Mira Furlan, glumica koja se nakon američkih godina hrvatskom kazalištu vratila upravo u Rijeci.
Ana Tomović je predstavnica uspješne mlade generacije beogradskih umjetnika, koja je u Rijeku dovela i svoj tim suradnika. Kako biste opisali vašu suradnju?
Proces rada na svakoj predstavi je stvar koja se tiče samo suradnika koji sudjeluju tom procesu. On nije za vanjski svijet. Za publiku je ipak najvažnije kakva će biti predstava, hoće li ona doprijeti do njih ili neće, hoće li ih na bilo koji način pogoditi ili neće.
U predstavi igrate lik Charlotte, koju je u poznatom Bergmanovom filmu glumila Ingrid Bergman. Možete li usporediti njenu filmsku i vašu kazališnu Charlotte?
Ne uspoređujem uloge i glumce. Ova predstava se radi po Bergmanovom kazališnom komadu koji daje otvoren prostor za sve moguće koncepte i interpretacije. Ona se ne radi po njegovom filmu, a i mi smo neki sasvim drugi ljudi, iz drugog vremena i prostora. Takva će biti i predstava.
Charlotte je žena koja je zbog umjetničkog poziva zanemarila obiteljski život. Koliko je taj problem prisutan u vašoj profesiji? Jeste li ga i sami osjetili?
Što duže radim na ovom komadu, to me više iritiraju ovakve paušalne procjene. Ovo nije komad o ženi “koja je zanemarila obitelj”, ovo je komad o traganju za ljubavlju koju želimo, a koja nam izmiče, kao i za komunikacijom koja se u obiteljskim situacijama često prekida zbog razloga u nama i izvan nas, koju uvijek iznova valja tražiti i za nju se boriti. To je komad o ženi koja ima podvojenu životnu koncentraciju na svoj posao, svoju umjetnost s jedne strane i svoju obitelj s druge strane. Bez obzira što ju je Bergman napisao kao veliku, slavnu umjetnicu, ne bi li pojačao njenu razapetost, ta žena doista može biti svaka od nas. Ili, još točnije, svatko od nas, jer muškarci nisu izuzeti iz roditeljskih obaveza. Ili jesu? Drugim riječima, jesu li to samo ženski problemi i dileme? Ili se ti problemi tiču svih nas?
Nakon preduge odsutnosti s hrvatskih pozornica čini se da ste pronašli svoje mjesto u riječkom teatru. Možete li opisati atmosferu u HNK Ivana pl. Zajca?
Ne znam ni što to znači. Bila sam ljubazno pozvana u Rijeku nakon skoro 25 godina odsustva s ovih prostora. Pozvala su me dva izuzetna čovjeka: zadivljujuće talentirani, hrabri Oliver Frljić i intelektualac svjetskih razmjera, Marin Blažević. Bila je to, činilo mi se, savršena kreativna kombinacija u koju sam sa zanimanjem i uzbuđenjem ušla. Jako mi je žao da Olivera više nema u Rijeci. Hrvatska je pokazala i stalno iznova pokazuje da joj nije stalo do njenih najboljih umjetnika. Ali to više nije moj, a ni Oliverov problem. To je problem Hrvatske.
Igrali ste u nizu regionalnih filmskih i TV projekata, ali u Hrvatskoj još niste imali veliki „povratnički“ film?
Moram se smijati. Preporučila bih da se prisjetite nedavne povijesti pa će vam se odgovor sam ukazati. Hrvatksa kultura je uvijek vjerno pratila političke smjernice s vrha pa se to, kako se čini, odražava i na mom “slučaju”. Homogenost hrvatskog stava me uvijek fascinirala. Ima u njoj nešto zadivljujuće. Ili zastrašujuće? Ovisi o oku promatrača.
Nakon duge odsutnosti, kako doživljavate društvene i političke okolnosti u našoj zemlji?
Moram vam priznati da ih ne pratim. Nemam televizor, na sreću se pokvario. Ne kupujem novine. Nisam na Facebooku. Živim u blaženom neznanju.
A u Americi? Kako gledate na početak Trumpove ere?
Netko je ovdje duhovito rekao: “I u Americi je pobijedio HDZ!”. Mislim da možete pretpostaviti što mislim o tome: sve najgore. Iako ni druga varijanta nija bila bogznakako uzbudljiva. Jedini kandidat koji je obečavao nešto novo i drugačije bio je Bernie Sanders kojega je iz izborne utakmice elminirala sama Demokratska partija i tako sebi oduzela jedinu šansu. Sve je to jadno i bijedno. Jedino dobro, ako uopće ima išta dobro u pobjedi Trumpa, je da se jasno ukazala sva bijeda i jad tog skupog cirkusa za koji mi građani trebamo vjerovati da predstavlja demokraciju.
Serija „Lost“ u kojoj ste igrali bila je važan element velikog iskoraka u kvaliteti američke TV produkcije. Kako tumačite pravi bum TV serija?
Na američkoj televiziji se sada rade zanimljivije stvari nego na filmu. Za film treba toliko novaca da je on postao samo i isključivo biznis. Umjetnosti tu više nema, osim u rijetkim slučajevima.
Vaš glas, pa i lik, može se pronaći u iznimno popularnim igrama „Payday“ i „Uncharted“. Kako je raditi za propulzivnu gaming industriju?
Ne znam ništa o tome, ne igram te igre. To je za mene samo posao koji plaće račune.
>>Premijerna izvedba "Kasandre" u režiji N. Kokotović, s Mirom Furlan u glavnoj ulozi
Kad se s početka devedesetih zapucalo , zdimila je iz Hrvatske k'o raketa . Nije se za nju ni čulo . Yugonostalgičarka . Zašto bi nekome u Hrvatskoj bili važni ovakvi ljudi .