Marijo, zašto dražiš osamljene muškarce; navlačiš ih na tanki led, a kada kora pod njima pukne, ne pružaš im ruku da ih iz hladne vode izvučeš? Prvi sljedeći koji se uspije spasit doći će te glave.
Ništa njoj, plavoj i sitnoj, nije dopiralo do uma. Igrala je svoju igru mačke i miša koja, međutim, mješte miševa izazivala je opake štakore. Problem njen bi da nije zamjećivala razliku. Igra bi arhetipski pouzdana, ali ishod u potonjem odnosu snaga bio je posve neizvjestan.
Imala je i sreće. Stigne do pedesetih, neudana, habitualno izazivajući sudbinu, birajući pogrešne, megamiševe, bez veće nevolje. Do jednoga trena kada su stvari krenule nizbrdo, a ona ne uspije izmaknuti na vrijeme. Dogodi se to kada je na otvorenoj londonskoj podzemnoj stanici North Kensington ugledala Briana, irskog malera iz Ulstera, pristupivši mu na svoj izravan i pomalo provokativan način, okrznuvši ga svojom krupnom kožnom torbom i zapitavši namah, prema uvježbanoj isprici: Otkuda je, te tako započe razgovor koji imaše za cilj unijeti se stasitom crvenokosom momku dugih grubih radničkih ruku i izrazito jakih koljena. Odjeća mu bi pošpurena vapnom, dok predvečer se umoran vraćao s posla nakon ličenja nekog prostora u gradu. Mora da je presjedao više puta jer djelovaše robotizirano s minimalnim i učinkovitim kretnjama s kojima svladavaše svoj ruksak mjesteći ga s jednoga na drugo rame, naizmjence.
Nije Brianu odgovarala njena igra; gledao je kroz Hrvaticu kano kroza sjenu i tek tu i tamo pogledao bi je s više upiljenosti: njenu slavenski plavu, nemarno počešljanu kosu, oči poput vodenog različka, blijedoplave šarenice koje poskakivahu živahno i rasipahu sjaj beskoristan. No možda i bje koristan jer nešto od njega prijeđe na Irčeve zjene koje sve češće utapahu se u Marijin pogled. Kao da je odlučio nakon nekoliko minuta njena obigravanja i nuđenja odmoriti se na njenom licu. A onda poslije par časaka pogledom počne tonuti na male oštre dojke, bjelinu jugularnog otvora, ravno truplo i vunenu haljinu koja vijoriše između njenih pravilnih koljena i listova, otkrivajući točno onoliko koliko bješe potrebito za rast njegove pažnje. Prvo pozornost, a onda, mic-po-mac, žudnja okrupni njegovu alatku koju Lidija smjesta zamijeti vrpoljeći se ugodno u svom prpošnom životnom kretanju; zamijeti hlače kako bujaju gore sprijeda i pogled njen iskošen sve učestalije i spremnije padaše na mjesto rađanja sunčeva kruga. Marija je već bila posve u njegovu životnom prostoru, preblizu za slučajnost, a predaleko za žarku intimnost.
No razmjena signala bje dovoljna i njemu i njoj; obostrano razumijevanje protegne se i napne poput konopca za sušenje rublja koje vjetar pokreće i nosi između njihovih nutarnjih svjetova. Udaralo je nestvarno bijelo rublje povremeno i u lice, kadšto postrance, a češće sprijeda – skrivalo i otkrivalo žudnju koja razgorijevaše u njima istovremeno. Već postahu jedno i odluka bi rođena za ono što slijedit će među njinim tjelesima i naravi.
U tren, umjesto da sačekuju sljedeći vlak skupe se, uspnu na mostić i krenu prema obližnjem stanu Marijinom. Ona je predvodila, a Irac poput pseta pokornoga slijediše je. Izađu iz stanice, prođu dvije priproste uličice, stignu pred blok s više općinskih stanova i uđu kroz zeleno obojena, oronula vrata, tužna poput svakidašnje sudbine.
Stignu na prvi kat, Marija izvuče ključeve, otvori gornju i donju bravu: razumijevalo se da je bila sigurnosno osviješćena – gurne vrata i rukama uputi svojega gosta u skromno stanište. Spremno Brian uđe, raskomoti se i zbaci kožnatu vestu na pohabanu sofu, ostade u majici bijeloj, s likom harfe na prsima, uz dvije simetrične znojne mrlje pod pazuhom. Marija ga promatraše oklopljena strasnom drhtavicom, skine baloner, odbaci torbu na drveni pod i postavi se pred njega. Têt-à-têt. Spremna, na što? Za što?
U bljesku spoje se protivničke usne, drhtave Marijine i odlučne Brianove. Poluukošeno bi lice Irčevo; sa šakama koje zgrabe obje temporalne strane lubanje Hrvatice, a pritiskom prema sprijeda gotovo joj poništi prednji dio lica. Kano da svojom riđom glavom htjede unići, i gotovo uniđe, u poluotvorene joj usne, oduzme dah – toliko i tako snažno da Marija muklo cikne kao pred smrt. Odvoji se preostalom snagom gornjim dijelom tijela od muškarca, poput ribe na suhom, jedvice uhvati dah i svjesna njegove prijeteće životinjske snage pokuša se otrgnuti iz zagrljaja koji postade namah klopkom što ne slutiše na dobro.
Započne hrvanje i borba za dah, duboko ronjenje na dah, u popodnevnim suncu okupanoj sobi. Marija padne, sklizne iz Brianovih ruku, nađe se na koljenima i s glavom u razini njegova međunožja s kojim on stade pritiskati o njeno, sad već zarumenjeno, lice, zapjenjeno i ustrašenim krkljanjem obilježeno. Eros se za puki tren iščilio u smrtnu prijetnju našoj junakinji. Što to ona očekivaše od irskoga Hulka, kakvu vrstu seksa il’ snošaja. Što dobi bio je tijesak mesa i kostiju, a koljena snažna nađoše se na njenim ramenima pritišćući joj vrat krhki s obje strane. Ostajala je bez daha, pomodrjela i sve manje svjesna zbivanja u kojem se nađe. Nagon za preživljavanjem postade letjelica kojom bi da se iskupi i izleti kroz polutvoreni prozor. Sve manje bi pri sebi, već se nađe na podu, shvati da puže prema vratima, niz stepenice kojima se stade kotrljati, uz dahtaj polugolog lovca nad njom koji paraše joj odjeću.
Onesvijesti se u masi Brianova razvedenog tijela, i htjede udahnuti malo više, zadržati kisik u nosnicama, ali teško to bje i već ronila je dubinom morskom, k podmorju, prema dnu gdje stolovaše tama i bi gluhost potpuna.
***
Nađoše je poluživu, neprisebnu, prepunu modrica i golu, s čarapama, na dnu drvenog stepeništa, iza vrata sklupčanu, slomljenu, poput raščerečene ovce ili koze s kamenjara, polumrtvu – i ne bi susjedima jasno što se to zbude i kakvu cijenu plati svojoj nestašnoj, izazivajućoj naravi, i što joj taj susret trebaše, za kakav bestijalni okršaj, s kakvom svrhom.
Umre nakon nekoliko dana od nutarnjeg krvarenja, nakon višestrukih operacija po prispjeću u susjednu bolnicu, ne došavši k svijesti. Umre šapćući njegovateljici nerazumljive riječi koje na hrvatskom mogle bi se složiti u „Majko moja, ča me ‘vo doškalo?“
Nakon kriminalističke obrade policija po rekonstrukciji seksualnog klinča/stiska, nađe pod stepeništem u Marijinom londonskom stanu slomljenu irsku harfu, s jedinom žicom što uvrnuta njihala se sama od sebe, tamo-amo. Muklo glazbalo.
O autoru
Drago Štambuk rođen je na otoku Braču. Gimnaziju je završio u Splitu, a Medicinski fakultet i specijalizaciju interne medicine te supspecijalizaciju gastroenterologije i hepatologije u Zagrebu. Godinama je živio u Londonu gdje se bavio znanstvenim istraživanjem i terapijom bolesti jetre i kopnice (tako je nazvao AIDS). Bio je prvim opunomoćenim diplomatskim predstavnikom RH u Velikoj Britaniji te potom veleposlanikom u Indiji, Egiptu, Japanu i Brazilu. Objavio je desetine knjiga poezije prevedenih na mnoge jezike. Autor je i promicatelj “zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što”.
Na stanici naletih na ženu sa slavenskom frizurom koja me povede u svoj stan. Tamo je zgrabih za obje (temporalne) strane lubanje i obljubih harfom jer mi Irci i ne znademo drugačije. Ona umrije, a ja se zapitah: što to meni trebaše…