Kipar Hrvoje Dumančić pandemiju je okrenuo u svoju korist i potpuno uronio u svijet umjetnosti, vanjski svijet ionako konzumira samo koliko je nužno – čak ne gleda ni televiziju, i poslije zagrebačkog potresa izradio pet novih skulptura koje bismo izložene mogli vidjeti u rujnu. Do tada, izbor od 14 njegovih starijih djela može se razgledati u karlovačkoj galeriji Karas. U pitanju je presjek prikaza konja kroz godine umjetnikova kiparskog sazrijevanja, pa je izložen i “Aramis”, skulptura konja s kojim je Dumančić odrastao, a s kojom je prije dvadeset godina započeo i njegov međunarodni uspjeh kada je za nju nagrađen Grand prixom na desetom Salon du Cheval u francuskom Saumuru.
No pokazan je i rad recentnijeg datuma, “Ranjeni konj” kojeg sada prvi put izlaže.
– Skulptura je predstavljena u Lipiku, gradu koji je otkupio i prava na nju, a sada je prvi put u galeriji. U pitanju je skica za spomenik koji će uskoro niknuti u Lipiku. Bit će smješten u novom gradskom parku, visok 2,5 m i izrađen u aluminiju koji svojom svjetlošću asocira na bijelu boju lipicanaca. Kad je ideja nastajala, naručitelji su imali prijedlog da se u spomen na u ratu stradale konje izradi skulptura umirućeg konja na koljenima. To mi je bilo nezamislivo pa sam predložio ovo rješenje u kojem je on u raskošnom paradnom koraku s izraženim labuđim vratom pri čemu dolazi do izražaja sva njegova ljepota. Pukotine pak izrađene posebnim procesom sušenja gline simbolično asociraju na stradanje – kazao je Hrvoje Dumančić.
Umjetnikova fascinacija konjima traje od trenutka kada je kao petogodišnji dječak na poljima pokraj vikendice u Zelini ugledao konje upregnute za oranje. Dok su drugi jurili nogometnu loptu, njega je opijao miris štale. Jahati je počeo kao sedmogodišnjak, bio viceprvak Hrvatske u preponskom jahanju i danas je vlasnik dva konja koji su smješteni u Zaprešiću, a na konstantno mu ponavljano pitanje što ga kod tih životinja fascinira toliko da cijelu karijeru radi samo njihov lik, pokušao je naći opet nov i originalan odgovor pa kaže:
– Bio sam introvertiran dječak koji je u konjima našao srodnu dušu. S njima sam čitav život, oni su bili moji učitelji. Nose snagu, a s druge strane izraženu senzibilnost što mi se čini odličnim spojem i ljudskih osobina pa uvijek pokušavam i u sebi naći spoj tog dualiteta. Konji su kao i ljudi društvena bića, životinje krda, ali istovremeno individualci. To me uvijek iznova očarava. Sjećam se kad sam, jašući kao desetogodišnjak, prvi put osjetio da sam s konjem postao jedno. Njegove noge postale su moje, njegova visina, snaga i osjetljivost također. Kada sam sjahao, opet sam bio onaj mali dječak. U tom momentu i u tom iznimnom osjećaju jedinstva ključ je mojeg konstantnog, svakodnevnog vraćanja konjima. Intuitivna su bića, osjećaju ljude, mijenjaju karakter ovisno o vašim namjerama i tome jesu li one dobre ili loše, osjećaju vaš strah.
Fascinacija konjima za studija na ALU u Zagrebu donijela mu je i probleme, čak i s profesorima koji se nisu mogli načuditi zašto ne prestaje kipariti konje, no Dumančić je vjerovao u taj motiv i slijedio unutarnji poriv naprosto zato što je bio iskren i veselio ga.
– Uvjeravali su me da su moji motivi pogrešni, zastarjeli, a ja sam samo radio ono što osjećam, tu sam beskompromisan. Premda sam tipično hrvatsko dijete, Zagrepčanin odrastao u Travnom, ne mogu se dovoljno načuditi toj odbojnosti prema konjima, tom kompleksu sela koji se dogodio u trenutku kada se u doba socijalizma rađalo građanstvo koje se poslije sramilo svog seljačkog podrijetla. Silno je bilo to zaziranje pa sam jedva čekao diplomirati. Odmah nakon Akademije shvatio sam da će mi u inozemstvu biti puno lakše predstavljati svoj rad – kaže Dumančić.
Tako je i bilo, okrenuo se Francuskoj gdje je imao niz izložbi, a tamo je usvojio i koncept “open studija” koji sada prakticira u svojem ateljeu u Zagrebu.
– To je sistem otvaranja vrata ateljea u svrhu druženja kako bih ljudima približio to što radim. Primijetio sam koliko se iznenade kad im iznesete svoja razmišljanja, vole slušati, inspirira ih razmjena iskustava. U današnje vrijeme sve je manje galerija, istiskuje ih konzumerizam, umjetnici se snalaze na drugačije načine i ovako sami rade galerije od svojih prostora. Usto održavam i kiparske radionice namijenjene amaterima, ljudima koji su nesigurni u sebe i uvjereni da ne mogu ništa s rukama. Dokazujem im da i samo malim poticajem mogu postići puno. Potražnja za radionicama je velika i mogao bih ih i više organizirati, ali ne želim da se to pretvori u konfekciju. Želim polaznicima dati sto posto sebe i to ljudi osjete – kaže Dumančić, domaćoj javnosti poznat i kao autor drvene alkarske povorke Muzeja Sinjske alke za koji je u samo četiri mjeseca izradio 24 skulpture: deset konja i 14 portreta alkara i alkarskih momaka.
Trenutačno je na moru s obitelji i, iako svjestan da koronakriza melje i postoji, pokušava je isključiti iz svojeg života, priznajući ipak da je i njega u početku pandemija pokolebala, ali ne i porazila.
– Možemo se fokusirati na koronu, a možemo se fokusirati i na sve ono što nije korona. U početku nisam bio isključen, samo sam možda lakše prihvaćao tu situaciju jer sam čitav život slobodnjak i navikao sam na vječite poslovne izazove. Prvotno sam se primirio, bio kolegijalan i samo promatrao što se događa. Uslijedilo je stanje revolta jer su mi počeli smetati socijalna distanciranost, maske, strah i ekonomska destabilizacija i u tom momentu odlučio sam početi mahnito stvarati. I to na tematiku kruga života. Dakle, ovo stanje potaklo me na nešto novo što ćete vidjeti na jesen – najavio je kipar.
